Ne da mi se previše pisati, nije vrijeme za to. Ionako niko ne čita osim što uče na pamet Vilijeve i Alemkine pressice, a kad to ne rade, smišljaju načine kako doći do već sada legendarne propusnice, ili traže germu po dućanima.
Taj ausvajs već je sada postao statusni simbol.
U pauzama sviranja klavira, preludirana Chopinovih balada, šetnje parkom, odlučio sam rekonstruirati portal.
Promijeniti izgled portala, učiniti ga elegantnijim i preglednijim.
Ubrzati ga. Postoji nekoliko načina kako se ubrzava portal. Recimo, posegneš u džep i kupiš veću brzinu.
A u mene džepovi zašiveni. A i sve su plići.
Drugi je način maknuti s portala starije članke. Ne ih pobrisati, nego ih naprosto spremiti u pohranu.
Pa ih prigodno povremeno objavljivati!
To sam i učinio, ležerno i lagano, ne žureći se nigdje. Jer sada mi Hrvati, a i općenito raja u svijetu, vremena ima na pretek.
Pri odabiru onoga što ću maknuti, vodio sam se instinktom noja.
Davno sam dobio jednu fotografiju noja, koji ljutito kriči na mene. Ta fotografija mi je strašno draga, stoji na počasnom mjestu, uz moj kompjutor, već godinama.
E, pa što bi napravio noj da mora maknuti jedan dio članaka?
Zabio bi glavu u pijesak.
Pa sam u tom maniru, maknuo članke iz ovih ružnih vremena, vratio se u vrijeme kad smo bezbrižno pili kave, u veljaču, šetali bez maske na njuškama, bez onih kurtonskih rukavica, s kojima nikak ne možeš izvuć ključeve iz džepa.
Još jučer ujutro sam odlučio prepoloviti broj članaka. Sa dvije i pol tisuće na tisuću i tristo.
Portal je ovdje.
I ja sam ovdje!
Objavljeno: 2020-04-08 11:25:31
