Smijao se malkice zlobno, tada novoizabranom predsjedniku RH, kojem je početak mandata označila korona kriza. I lockdown.
Pa nije mogao maknuti s Pantovčaka, besposleno je sjedio i lupkao olovkom s ucrtanim predsjedničkim grbom po stolu. Pa u crni blokić, naravno su utisnutim predsjedničkim grbom na koricama, a na svakom listu blokića utisnutim predsjedničkim grbom, povlačio crtice, četiri uspravno, pa jedna preko njih horizontalno. Svaka crtica označavala je pojavu pauna na livadi pod njegovim prozorom. Pojavu bijelog, albino jelena nije zapisivao, jer je to pamtio.
Pa je na kraju radnog dana, kada su mu javili da je šofer spreman, slavodobitno pomislio, E danas je bio dobar dan, 56 puta sam vidio pauna. Nitko dolazio nije, nitko ga zvao nije. Jer, korona… I onih nekoliko poziva kada su ga zvali da dođe izist malo ribe u nekakvu šupu, da se ne baci, bilo je daleko premalo za predsjednika s karakterom.
Da, Hrvati su izabrali predsjednika s karakterom, tako mu se zvala i kampanja.
Svoj karakter nije nikada skrivao, čak ni na samom početku kampanje, kada se pojavio praćen Bernardićem u Brezovici kod Siska i pitali su ga, tko vam je najveći protivnik, pogledao je u kamere i mrtav ladan, ko špricer, ispalio Sam sebi sam najveći protivnik.
Od te Brezovice prošlo je skoro tri godine, fali mjesec dana. Zoka se uglavio u predsjedničke dvore, prošla je i korona, pa sada može obilazit proštenja, Porcijunkolovo, Kaj su jeli naši stari, Križevačke štatute,smotre vatrogasnih društava u Slavoniji, a i Bikijada u Radošiću nije neinteresantna.
Odavno više nitko ne važe svaku njegovu riječ. Mudroslovci i umoserci koj redovito gostuju za pristojan honorar po televizijama, počeli su paziti što pričaju o njemu. Autocenzura je jako prisutna kod njih, ne, mi nemamo Zakon o zaštiti lika i djela Zorana Milanovića. Zoran Milanović rješava to sam, nema suda, nema cmizdrenja i kenjaže o pokretanju nekakvih tužbi. Pitajte Puhovskog, pitajte Matu Palića.
Zajebo si, čačkao si mečku, pa se nemoj iznenaditi ako te mečka opali teškom šapom po gubici. Pa ćeš paziti što pričaš.
Komunikolozi, još jedna grupa dobro plaćenih prodavača muda pod bubrege, ističu redovito da je gospodin Milanović prešao granice pristojne komunikacije.
Sve ja to, a vjerojatno i vi slušate svaki dan, jer štofa imamo na pretek.
Tužno je provesti život kao nekakav komunikolog, pa te zovu na telku, pa tamo sereš i kenjaš, a sve što kenjaš šuplja je priča. Priča bez mesa, kost bez srži. Pričaš o formi, jer sadržaj ne razumiješ, boli te kurac za sadržaj dok ti honorari omogućavaju pristojan život.
Društvene mreže, osobno svjedočim tome svaki dan na Twitteru, priznam FB ne pratim, jer to je nekakav underground nivo koji se pretvorio su virtualni fukodrom, te mreže luduju nakon svake njegove izjave. Ugledni novinari u tvitovima čude se njegovim izjavama ko njuferica kada vidi dobar komad kurca, pa se pita, Joj, kam bu to stalo?
Na kurac mi idu ti tipovi. Koji bezbrojnim statusima, bezbrojnim objavama pišu kako je on nepristojan, konj, budala, krkan, svašta pišu. A Milanović priča i vrišti o pljački. Često u svojim opisima njega nadmašuju i njega samoga.
Da su toliko energije utrošili i pisali o lopovluku i nepravdi, bilo bi drugačije.
Pođimo od suštine.
Hrvati i nisu baš nešto obrazovan narod, a rezultati svih izbora pokazuju, niti nešto posebno pametan narod. Više smo ono, konijne. Pogledajte samo te političare, krkan do krkana. Onih nekoliko finih, njih ni ne vidite, ugušili se mu smradu političke kloake. Pogledajte polusvijet u svim onim emisijama u kojima nekaj kuhaju, da bi na kraju ciklusa završili u emisiji u kojoj se skidaju kile. Pa one čudne križanke patkica i kravica, čubate i sisate ko da će dat petnaest litara mlijeka, koje se lome oko nekakvog tipa. Ili izblajhane ocvale plavuše koje se pred kamerama udaju za tipa kojeg su vidjele prvi puta u životu.
Svima njima, osim samo vama, Zoran Milanović je predsjednik.
Zamislite da ga novinari pitaju o odluci Ustavnog suda vezano na zabranu referenduma. Pa on onako, ozbiljno, pogleda ih sve i razgovjetno ispali: Međutim, živo me zanima obrazloženje koje je Ustavni sud dao uz referendumsko pitanje kojim se trebao mijenjati Ustav jer si je time Ustavni sud dao za pravo odlučivati što može, a što ne smije ulaziti u Ustav Republike Hrvatske.
Prvo što bi rekli, E jesi se prosro, pa to zna i moj sin od dvanaest godina, za to mi ne trebaš ti. Drugo što bi rekli, Ma odi Zoki u krasan kurac.
Vama ne treba sterilac kao što je ovaj tip koji je izjavio sam ono što vi ionako znate, (P.Grbin). Jer znate da taj nikada ništa novo ponuditi neće, što vi odavno nistew znali.
O istoj temi, Milanović je izjavio:
Što se mene tiče, taj sud možemo i ukinuti. On nam ne treba. Ustavni sud ne moramo imati. Sud koji je politički otpad, to ne može biti dobro. Taj organ je postao opasnost.
Pa da vas pitam, velika većina zna kako se dolazi u Ustavni sud, a poznat nam je na žalost, rlo dobro i profil tih sudaca, koja je izjava vama shvatljivija?
Bez obzira, volite li Milanovića ili ne.
Rekao je samo ono što većina misli, mnogi i govore, ali ne pred kamerama, nego u četiri zida svoje sobe, po onom receptu Karamarkovom, Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”.
Jer, Milanović je predsjednik s karakterom. Karakter može biti i zajeban, može biti i prgav, može bit i njonjast. Kakav je Zoranov, valjda znamo, znamo još iz vremena kada je za vrijeme Aktualnog sata brisao pod jadnicima iz opozicije kojima je Karamarko dao papiriće s nažvrljanim pitanjima.
On se promijenio nije.
Ljudi su se promijenili. Njima se gadi kada predsjednik za ministra koji je evidentno uhvaćen s rukama u pekmezu, kaže da je ministar lopov. Kada za ulizicu koja godinama liže dupe Mađarima kaže da je veleizdajnik. Kada za stranku koja je prodala banke, pokrala tvornice, uništila sve, kojoj su prvaci ganjani od svojeg pravosuđa kao što u lovu psi love lisice, kaže da su lopovi. Čude se kao ona njuferica s početka priče. Nije im čudna suština. Čudna je forma.
Tu je kvaka. Nikoga ne smeta što je ministar uistinu nečasno došao do stana. Ali smeta kada se to kaže pravim imenom. Da je lopov. Nikome ne smeta ljigavo podilaženje svakom štakoru iz EU, ali smeta kada se to nazove veleizdajom. A ona to jest.
Zoran Milanović govori o suštini. O formi brinu tipovi na panel diskusijama na televizijama. Kada ih slušate i gledate, da vas pitam, koliko puta u sebi ili na glas kažete, Vidi ovog šupka. Daj budalo, makni se?
Vi imate to pravo. I ja. Ali drago mi je da si je to pravo uzeo i Zoran Milanović.
Da lopovu kaže da je lopov, da budali kaže da je budala.
Da ga ceo svet razume. I križanke patkice i kravice, i kuhari iz emisija koji će na kraju završit u drugim emisijama u kojima se skidaju kile. I sveučilišni profesori. I konobari. I doktori nauka, onima s Osječkog fakutleta će isto doći do glave, ne od prve, ali hoće, nakon što pročitaju nekoliko puta.
Vrijeme je da se počnemo baviti suštinom, a ne formom.
Jer, ljudi moji, pa mi smo pokradeni, uništeni, vode nas lopovi, budale i sjecikese.
A vi bi o formi.
