Cijelog dana dolazili su brodovi. Ne veliki, svaki je dovozio stotinjak putnika. Izlazili su iz potpalublja na vrelu, Suncem zagrijanu obalu. Izvalili su se na kamenje, skidali od znoja mokre košulje i stavljali na lice, ne bi li se barem malo zaštitili od Sunca.
Ujutro rano počeli su radovi.
Dolina omeđena kamenim brdima vrvjela je muškarcima u potkošuljama koji su od ranog jutra, počeli su još za jutarnje svježine,nosili kamenje, kojim su popunjavali neravnine. Pred kraj dana, izmučeni i žedni, gledali su površinu, dugačku stotinjak metara, široku pedesetak, koja je jutro bila samo kamenim hridima ispucan dio Zemljine kore, a sada je poprilično ravna površina, plod njihovog rada i muke.
Dobili su konzerve mesnog nareska, šnitu kruha i bocu mlačne vode. Večerali su, a glas nadglednika, dubok, vojnički jasan, poput biča praskao je nad njima.
Ujutro ustajanje, u osam sati dolaze brodovi, dovesti će zemlju, kojom ćete nasuti površinu koju ste danas poravnali.
Dva dana su tačkama vozili zemlju, uzbrdo, pa se onda spuštali do doline, istovarili tačke, pa odmah krenuli natrag. Na nebu nije bilo ni oblačka, samo Sunce. Jebeno Sunce cijeli dan. Usne ispucale, krvavi žuljevi, stopala izranjavana. Onda se odnekud pojavila ona stara bačva od dvijestotine litara, napunjena betonom. Na njoj je bila zavarena cijev. Bilo je to rudo, a bačva je bila valjak. Danima su posrtali i vukli bačvu po zemlji koju su naslagali. Žuljevi na rukama su pucali, koža pocrnjela od Sunca što ne prestaje sjati. Činilo im se da i po noći sja. Tko zna koliko je dana prošlo, dok nekakav pederko koji je svako malo gledao kroz teodolit, nije rekao Sada je dobro. Ravno je.
Sada je dobro. Ravno je
Posijali su travu. Travu su zalijevali onim vrtnim prskalicama, a to su radili stražari, mokri od hladne vode koja je dolazila ravno iz utrobe broda vodonosca. Radnici od žeđi ispucanih usana su ih gledali, udaljeni pedesetak metara. Žega je bila nesnošljiva, nije bilo ni daška vjetra koji bi možda i donio koju spasonosnu kap vode iz tih jebenih prskalica. Ništa. Samo Sunce. Žega. Umor. Žeđ. Pa opet Sunce.
Trava je lijepo napredovala, kada je porasla, šišalicama su danima hodali po njoj. Znojni, na rubu snaga. Sve dok travnjak nije postao mekani tepih, gust i zelen.
Onda su povukli crte i postavili golove.
Usred ničega, nikla je livada, čarobno zelena, savršeno ravna, s iscrtanim crtama i postavljenim golovima. Nogometno igralište. Stadion, teško bi bilo to nazvati stadionom, jer, tribina nema.
Onda je došao brod.
S broda je sišao nekakav tip. Valjda je bio važan, jer su mu ujutro napravili nadstrešnicu s koje će govoriti. Neko veliko govno, šaptali su jedan drugome.
Postrojili su ih, odmah oko doručka. Sunce je već strašno grijalo. Tko zna koliko su sati tako stajali, Sunce ne već zašlo za brdo, sjene su postale duge, kad se na govornici ukazao taj Budža.
Zakevtao je glasno, brzo i razgovjetno: Izgradili ste, ovdje, na otoku Sveti Grgur, stadion za utakmice visokog rizika. Igralište je napravljeno u skladu s tehničkim normama, a tribine? E tribine su ova brda i ove stijene koje okružuju igralište. Gledatelji će imati puni komfor, kamenja ima da se mogu gađati i tući dok im je od volje. Gledatelji će dolaziti brodovima, igrači isto. Po završetku utakmice, dio gledatelja brodovima će otići svojim kućama, a jedan dio vjerojatno na onaj otok, pokazao je otok, niti milju udaljen, da, na Goli otok.
