Slap
Bilo je to davno. U drugom razredu gimnazije. Profesor hrvatskog jezika, strog, zajeban. Radili smo analizu pjesme Slap Dobriše Cesarića.
Prozvao me i kaže Evo, ajde ti sada.
Pogled klizne s ploče na njegovo lice i kažem Pjesma je glupa. Njegovo bezizražajno lice prekrio je grč, a obrve se podigle u čuđenju. A molit ću lijepo, zašto je glupa? tihim i prijetećim glasnom upita. Slap je geološki pojam, slap ne teče, slap stoji, a voda teče. Uzdahnuo je šumno, i promrmljao dobro, sjedni. I utefteri mi kolac. Otprilike centimetar visok. Kemijskom olovkom.
Već dugo sam svjestan, ništa me ne označava, ništa me ne opisuje kao taj jebeni trenutak kada sam dobio centimetar visoki kolac radi pjesmuljka Slap geološkog neznalice Dobriše Cesarića. Analitičnost. Jer, jebi ga. Slap ne teče, teče voda.
Bezbroj puta sam dobio po lampi u životu radi svoje analitičnosti, hladne, do detalja razrađene. Ali bezbroj puta sam i uspio u životu radi nje.
Jedan događaj može se opisati na dva načina
Jučer je bila tekma.
Hrvatska reprezentacija igrala se lopte protiv reprezentacija Argentine.
No, dobro, možemo reći i drugačije.
Reprezentacija Argentine igrala je nogomet protiv reprezentacije Hrvatske.
Skupilo se tamo svijeta, novinari su danima čučali u krilu Franje Tuđmana ispraćali navijače koji su odlazili u daleki Katar, polupijani kvartovski cugeri u kamere su pljuckali rezultate, svi odreda bili su sto posto sigurni da će ti kockasti nakantati Argentinu, oni su znali i tko će dati gol. Uopće mi je čudno zašto su išli tamo kad su sve znali.
Više-manje, sav polusvijet se preselio u Katar
U dalekom Kataru održana je i misa, vidjeli smo fra Mladena Grdovića kako održava molitvenu seansu okupljen navijačima. On je u Katar išao pješice, jer opće je poznata činjenica da on para nema, čak ni za alimentaciju platit, a kamo li za platit skupi put do Katara. Katar je postao i privremeno mjesto boravka ministra Paladine, što je i normalno, jer on ionako nema ovdje previše posla, jer Banija se neće ionako obnovit nikada. Pa čemu gubit vrijeme ovđe, kad je tamo bolje? Čak mu ni obitelj ne nedostaje, poveo je i njih. Svakako bi bilo najbolje da tamo i ostane. Vidjeli smo jučer i bivšu predsjednicu bez narodne nošnje. Svakako treba istaknuti da je na utakmici bio i precednik Sabora Njonjo, u pratnji nekakvog čudnovatog kljunaša, a taj čudnovati kljunaš pred kamerama nije znao ponoviti stihove koji svakom prilikom odzvanjanju danima Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta. Pa ih je nemušto i mutavo slobodno interpretirao.
Svi koji ne vrijede ništa bili su u Katru.
Ni molitve nisu pomogle, jer kao što je opće poznato, molili su se i Argentinci, njih 46.000.000. Plus onaj jedan Argentinac u Vatikanu, koji ima direktan link sa Bogom dvadeset četiri sata na dan. Tristo šezdeset i pet dana u godini.
Dakle, analitičnost.
Hrvatska je igrala prvo u nekakvoj grupi u kojoj smo s Marokom igrali Ništa Ništa. Onda nam je naletjela Kanada, koja je dobila po lampi i pobijeđena 4:1. Nakon Kanade na red su došli Belgijci, za koje sam uvijek govorio Belgijanci, s njima smo odigrali Ništa Ništa.
Jedna pobjeda i dva puta Ništa Ništa lansiralo nas je dalje u osminu finala.
Sa Zemljom izlazećeg Sunca guzili smo se 120 minuta, bez onih dugačkih dodataka i odigrali 1:1, na penale je Livaković bio bolji. Pa smo otišli dalje prodavati maglu.
Nakon Japoša došli su na red Brazilci, s kojima smo se 120 minuta, bez onih dugotrajnih dodataka, natezali i odigrali 1:1, da bi opet Livaković i sreća napravili svoje.
Pa smo se došli loptati s Argentincima i popili tri gola. Prvi iz penala, jedni kažu da je, drugi da nije. Ali je sviran. I zabijen. Sudiju, Talijana, čak nisu zvali gledati u onu crnu pravokutnu luknju da vidi jer penal ili nije. Sudac Talijan, a Argentinac koji ima link s Bogom živi u državi koja je okružena sa svih strana nauljenim Digolama.
Nije li to vama sumnjivo? Nije vam sumnjivo da neki frajer primi loptu, pređe cijelo igralište, prošeće kroz obranu poniznih, a vatrenih i s njom uđe u gol?
Meni jest. Jer inače, naši su bili bolji u svim elementima igre, naročito u poniznosti, glavnoj strategiji nauljenog Dalića. Jebate i on je nauljen. Da i on nije Digola?
Meni bi bilo normalno da danas naš ministar vanjskih poslova pozove na konzultacije našeg ambasadora iz Italije i da pošalje protestnu notu u kojoj bi im trebao napisati Jebem vam mater lopovsku, vama i vašem suđenju, za što sam se ja patio u avionu dva dana?
I razmisliti o raskidu diplomatskih odnosa s Talijanima.
Biti će tu svakakvih analiza.
Evo nekakva ženska, koja je ministrica nečega neki dan se razbacivala brojkama koliko ćemo stadiona izgradit. Hoće li sada doživljaj biti smanjen? Hoćemo li graditi stadion za odigravat Ništa Ništa?
Za to je dobro i igralište NK Sesvete. Možda se netko sjeti i Banije, premda sumnjam.
Moja analiza je jednostavna. U kako see to stručno kaže, regularnom tijeku igre, Hrvatska je pobijedila jednu utakmicu. Ostale je odigrala neriješeno.
A tako se svjetski prvak ne postaje. Ne dok su tu Argentinci koji imaju direktnu vezu s Bogom, ali i igraju božanski nogomet. A i bog igra u njihovoj momčadi. S brojem deset.
Vezani članak: Pero Guzo (spectatorblog.net)
