Od prvog dana svoje punoljetnosti pa do danas, izlazio sam na izbore. Nikad nisam propustio niti jedne. Glasao sam i u ambasadama u vrijeme kad sam živio vani, ako se to poklopilo s izborima. Jer je to moje pravo. Ali i moja obaveza. Nikad nisam, ni kada sam bio u stranci, nosio letke, lizao plakate i lijepio ih, ali sam na štandovima stajao. Sjećam se, vrlo živo, kampanje 2011. godine, prosinačka zima zarumenila je obraze, štipala, ruke promrzle, cupkamo na štandu na Kvatriću, kolegice napadaju prolaznike gurajući im u ruke letak s nasmiješenim Milanovićem, poneki nam dobacuju riječi podrške, poneki nam jebu mater komunističku. Prolaze kraj nas dvije savršeno sređene žene, čizme s vrtoglavo visokom petom, bunda, frizura. Ma babe izgledaju ko milion dolara, jedna zastane, i pokazuje rukom na izvješeni plakat. Na plakatu Milanovićeva slika i manje slike kandidata. Pokazuje na svoju sliku na plakatu, obje se smiju, zvonkim glasom, pogledom prelete preko nas, kao da i ne postojimo. Nije prišla, nije pozdravila stranačke drugarice i drugove s izštipanim od zime licima, drugarice i drugove kojima se od zime piša već satima, samo da bi ona uvalila svoju guzičicu u saborsku, kasnije ministarsku fotelju.
Ne, nije, nije ni zavrnula rundu. Otišla je smijući se veselo.
Dolaze nam izbori. Lokalni izbori. Izbori koji su po mom shvaćanju skoro jednako bitni kao i parlamentarni. Izbori kojima biramo one koji će svojim odlukama određivati način života u našim zajednicama. Danas, samo tri mjeseca prije izbora, ni sam ne znam za koga ću glasati. Bezbroj je članaka na ovom portalu u kojima sam kritizirao SDP. Ne iz mržnje, nipošto, Nego radi tuge i bijesa što SDP skreće od ideje socijaldemokracije. A ja glasam za lijeve. Ja sam ono što pogrdno nazivaju leftardom. Ne glasam za MOŽEMO jer to ljevica nije. Glasam za stranke kojima je u potki političkog djelovanja socijaldemokracija.
Zagreb. Nekada, sada je to već jako davno, bio je industrijski centar. Dovoljan razlog da to bude centar socijaldemokracije. Pa je Zagreb u godinama nakon rata, na početku hrvatske države uistinu bio crven. SDP je vladao svim općinama, kako se to kaže VGČ-ima. Odlazak Bandića koji je povukao dobar dio članstva i VGČ-a, značio je početak kraja dominacije. Bernardić je vrlo uspješno nastavio rastakanje SDP-a u Zagrebu. Pa je došao Maras. Pa je došao protjerani Viktor, pa je privremeno došao Kolarić. Privremenost je trajala godinama. Mislim da je prošlo tri godine. Posve dovoljno vremena za shvatiti da SDP ne brine o Zagrebu. SDP je politikom vrha postao manjinski partner u koaliciji, MOŽEMO je umalo osvojio dovoljno mandata da u Zagrebu vlada sam. Osvojili mandate, u Skupštinu uvalili ekipu vičnu valjanju po asfaltu, ekipu koja je u prethodnom sazivu, bila vrlo glasna, ekipu koja je bila protiv svega. Došli su na vlast i sada šute. Ne smiju diskutirati, zna se tko u Skupštini smije govoriti. Njihovo je samo biti glasačka mašina kojom rukovodi Celakoski. A SDP je danas samo držač ljestvi ekipi iz MOŽEMO. Jedino ljestve ne smije držati Renato Petek, jer tko zna kako bi se te ljestve tresle da ih on primi.
SDP na izbore, navodno izlazi sam. Vjeruju u svoju snagu. To je dobro. Dobro je kad su ljudi optimisti. Oduvijek volim optimiste. I jedriti sam počeo u klasi Optimist, dok nisam prešao na Laser. A li i dalje volim optimiste. I kad me nasmijavaju uzaludnim pokušajima.
A SDP razloga za optimizam baš i nema. Na megdan izlaze s ekipom za koju nitko čuo nije. I kad prođe kampanja, nakon tisuća podijeljenih letaka, olovaka, spužvica, za te likove nitko znati neće. Iza njih ne stoje djela, ne stoje inicijative koje građani žele, ne stoje rješenja. Iza stoji samo logo SDP-a. Nekad blistav, a sada ispran.
Vrh liste, s ono malo prolaznih mjesta činiti će ljudi koji se moraju suprotstaviti street fighing ekipi s jedne stane, besprizornim HDZ-ovcima s druge strane, svim mogućim bivšim Bandićevim igračima s treće strane. Kolika je slabost SDP-a, slabost te buduće liste koja još nije određena, ali s devedeset posto sigurnosti mogu nabrojati pet imena, ne treba više, jer više od pet u Skupštinu ući neće, dovoljno je reći da čak i Davor Bernardić takve jede za doručak, čak se i ne podrigne.
To što je veliki dio te liste zaposlen u gradskim poduzećima, pod komandom Tomaševića, kojem izlaze na megdan, posebni je level političkog idiotizma.
Objavljeni su rezultati ispitivanja javnog mišljenja. Vidio sam sliku. Tomašević 30%. Lovrić, da onaj Lovrić 12%, Kalinić 11%, Bernardić 9%, Herman 6%.
Ali, valja čitati i mala slova. Mala mala, a njih ima, nisu stala u naslov. Jerbo, u naslov se stavlja ono najbitnije. Nebitno se ne piše u naslov.
A malim slovima ispod piše Goluža 5%, Kolarić 3%, Dogan 1%, netko drugi 3%, neodlučni 19,5%.
SDP je sveden na statističku grešku. U Gradu Zagrebu.
SDP dijeli osmo mjesto u Zagrebu zajedno s netko drugi.
Netko drugi znači, bilo tko ali ne ti.
U Zagrebu je 20% neodlučnih. SDP nije odavno napravio ništa da uleti u prostor neodlučnima, programima, idejama, rješenjima koja zanimaju Zagrepčane.
Nisu shvatili i neće nikada, da nije dovoljno da iza njih stoji logo SDP-a. Nekad blistav, a sada ispran.
Dok ovo pišem, zaključio sam, u prvom krugu glasati ću za Pavla Kalinića.
Kod njega bar znam na čemu sam.
