Izbori su za samo osam dana. Od toga jedan je dan Bogu hvala, predizborna šutnja. Dan u kojem kao slučajno HRT, Jutarnji i ostali bilteni HDZ-a, kao slučajno objavljuju vijesti i članke u kojima su kandidati HDZ-a prikazani u svjetlu reflektora HRT-a.
Kampanja se svela na imovinu Butkovićeve obitelji i pajdaša, te je li Milanović urgirao za nekog zadriglog tipa kredit u banci. Osnovna stvar u toj priči, nezakonito zapošljavanje nekakvog Rimčevkinog pulena, odavno je nestala s horizonta, izblijedjelo. Izgubilo smisao. HDZ nudi brda i doline. U vremenu interregnuma. Sad kad su bez vlasti. A imali su osam godina za sprovesti sva ta čudesa koja obećavaju. Godina dana staža za svako dijete. Čime se diskriminiraju žene koje iz milion nekih razloga nisu rodile, niti će roditi. Ali, eto, zvuči dobro i drugotnima ponuditi nešto. Nude i povišenje mirovina, plaća, ma nude med i mlijeko. Ja bih glasao za njih, da su te sve mjere uveli recimo od 01.01. 2024. ili od 01.06. 2023. pa da uživamo u obilju. A ovako, doveli nas daleko ispod granice siromaštva i sad obećavaju. A ja bih im trebao vjerovati. Što god obećava HDZ, znajte, lažu vam. Jer imali su osam godina za provesti mjere koje sada ističu kao cilj.
Nisam nigdje naišao na priču o mirovinama. Ali priču koja mene zanima.
U Hrvatskoj postoji Mirovinski fond, fond je to u koji se uplaćuju sredstva svih zaposlenih u državi, a iz tog fonda isplaćuju se mirovine. U mirovinu se odlazi nakon radnog vijeka, kako je propisano zakonom. Pa se onda uživa u plodovima trideset i pet ili četrdeset godišnjeg rada. Mirovinski fond je vlasništvo svih onih koji su bili ili jesu zaposleni. S njime država nema ništa, osim što njime upravlja. A kako država upravlja?
Jerbo u Hrvatskoj postoje umirovljenici koji u mirovini po osnovu rada. Postoje i umirovljenici koji primaju mirovine stečene po posebnim uvjetima. Posebne uvjete propisuje država. U tu grupu spadaju oni koje u javnosti nazivaju povlaštene imovine. Saborski zastupnici, predsjednici, premijeri, ustavni suci, ali i ljudi s različitim povlasticama. Naravno da u tu skupinu spadaju i branitelji. I oni koji su bili u ratu. I oni koji su se u rat upisali iza 1995, nakon završetka rata. Tu spadaju i branitelji s ove strane granice, ali i s one strane granice. Spadaju i pripadnici HV. Ali i pripadnici HVO. Te, povlaštene mirovine, u pravilu su puno više od prosječnih mirovina građana koji su odradili puni radni staž. Četrdesetak godina, koja godina više, ili manje. Nitko od njih nije bio u ratu dulje od pet godina. A mnogi od njih prije rata radili su nekoliko godina, ili nisu radili, jer u ratu je bilo puno mladih ljudi. Iz razno raznih razloga, tragičnih, ali i nerazjašnjivih, nakon završetka rata otišli su u mirovinu. Braniteljsku. Puno višu od mirovine nekoga tko je radio puni radni vijek, recimo u tvornici, a rat je proveo radeći proizvode koji su išli na front. Jer je u to vrijeme, a ja ga se jako dobro sjećam, sva proizvodnja bila orijentirana na rat. Bolnice su liječile ranjenike, škole i vrtići primali su djecu izbjeglica. Svi smo mi bili u ratu. Svaki od nas dao je svoj prilog u ratu.
A financijsko mirovinski to osjećaju jedino oni koji su bili u uniformama. I naravno, oni koji su se 1995 i kasnije prijavili da su nosili uniforme. A mnogi ih ni vidjeli nisu.
Vlada Zorana Milanovića bila je u potpunosti svjesna da je Mirovinski fond vlasništvo onih koji su ga doprinosima iz svog rada punili. Njihova privatna svojina. Pa su svi korisnici povlaštenih mirovina (mirovine stečene po posebnim uvjetima) bile prebačene i isplaćivane iz državnog Proračuna. Jedna od prvih odluka Andreja Plenkovića bila je da se opet u Mirovinski uguraju korisnici mirovinskog fonda. Pa je naravno, znatno povećan broj korisnika, a sredstva koja pune fond ostala su ista. Još kad tome dodamo da su povlaštene mirovine vrlo često više puta veće od mirovina ostvarenih radom, jasno je da nema ama baš nikakve šanse za značajan porast mirovina.
Pojednostavnjeno rečeno, kada bi se mirovine stečene po posebnim propisima izdvojile iz Mirovinskog fonda, pa isplaćivane iz proračuna, mirovine isplaćivane umirovljenicima bi porasle.
Naime, mirovine stečene po posebnim propisima isplaćuju se iz Mirovinskog fonda, iako sredstva za njihovu isplatu nisu nikada uplaćivana u Mirovinski fond, čime se nanosi direktna financijska šteta umirovljenicima. Pojednostavnjeno rečeno, kada bi se mirovine stečene po posebnim propisima izdvojile iz Mirovinskog fonda, pa isplaćivane iz proračuna, mirovine isplaćivane umirovljenicima bi porasle. Braniteljske mirovine trebale bi ostati jednake, u njih ne treba dirati, samo treba promijeniti izvor sredstava. Pa nek se financiraju iz državno džepa, a ne mog. Jer, država ih je i spremila u mirovinu. I odredila visinu mirovina.
U protekloj kampanji bilo je takvih prijedloga, a prijedlogu su se suprotstavile braniteljske udruge, a ministar Medved je čak otišao tako daleko da je prijetio i kaznenim progonom, zbog kako on kaže nesmiljenog i tendencioznog napada na braniteljsku populaciju’ i smatra da je takvo uznemiravanje javnosti ‘opasan i protuzakonit presedan koji u dobrom dijelu podliježe i kaznenom progonu.
To što je ministar Medved prijetio kaznenim progonom, svakako je bio pokazatelj o stanju demokracije, pravosuđa u društvu, a i o poimanju stvari kako ih doživljava Medved. Stanje je sada svakako puno gore.
Braniteljske mirovine veće su od mirovina stečenih radom, prosječna braniteljska mirovina iznosi 5.618 kuna, a prosječna radnička 2.342 kuna.
Ovih dana spominjana je kao vrlo realna mogućnost, da u slučaju gubitka izbora HDZ-a, možemo očekivati izlazak branitelja na cestu. Nisu ih smetale brojne pljačke, nije ih smetalo ni što je kod nekakvog penzionera pronađeno pola milijarde kuna na računu.
Nisam vidio ovih dana da netko priča o izdvajanju braniteljskih mirovina od mirovina stečenih radom. Jer je tema svakako, nepopularna.
Jer jasno je da bi se opet pojavili Medvedi, plinske boce, udruge i zadruge, koje bi jako smetala mogućnost da mirovine, nesmanjene, potpuno jednake dobivaju iz proračuna. Oni žele iz vašeg i mog džepa. Mirovinskog fonda koji je vaš i moj. A nije njihov, osim u djeličku koji pokriva njihov radni staž. Taj dio bi se trebao isplatiti iz Mirovinskog fonda. Ako je radio pet godina, dobije iz fonda u mirovini dio koji ga pripada za pet godina rada. Ostatak do pune mirovine isplaćuje im Proračun RH.
Svako spominjanje njihovih mirovina tabu je tema. U siromašnom društvu. Kojeg su oni stvorili, kako se vole hvaliti. Braniteljske mirovine su dobre i redovite. I svakako ima prevelik broj korisnika mirovina u odnosu na one koji su uistinu sudjelovali u ratu. Doktor Tuđman, na kojega se branitelji jako vole pozivati izjavio je u svojoj Poslanici u Saboru izjavio da Hrvatska ima 336.000 branitelja. U Registru branitelja, koji je zatvoren odmah po stupanju na dužnost ministra Medveda, 2016, bilo je evidentirano 505.694 branitelja. Dakle u vrijeme mira, od 1995 pa do 2016, u dvadeset i jednu godinu mira, broj branitelja se povećao sa 170.000. Špekulira se da je danas na popisu blizu šesto tisuća branitelja. 600.000!
Duplo veći broj nego što ih je stvarno bilo u ratu.
Kad gledam ove brojke, pa pomislim na povlastice, na ljude koji su sada pedesetak godina stari, a u mirovini i to za naše uvjete vrlo visokoj, su već dvadesetak godina, meni je posve jasno zašto bi se branitelji bunili.
Radi statusa. Odličnog statusa.
Država je pogriješila, nije ih socijalizirala nakon rata, nije im dala posao, nego mirovine. Vole se pozivati na SUBNOR, ali, nakon II svj rata, borci su se vratili na posao. Posao braniteljima država nije mogla dati, jer su državni puleni pokrali sve što se moglo, pa su tvornice u kojima su mogli raditi ili su radili prije rata, nestale. Kao da ih nije bilo.
Što nije uništio rat, uništila je HDZ privatizacija po modelu Hrvatsko gospodarstvo kao švedski stol za poduzetnike HDZ-a.
Braniteljima je prilagođeno jako puno stvari u našem društvu. Recimo, medicina u Hrvata priznaje PTSP kao trajnu bolest, a u SAD, zemlji koje je vodila teške i krvave ratove, trajanje PTSP-a je ograničeno na pet godina. Za vrijeme PTSP-a, odnosno liječenja od PTSP-a nije im dopušteno upravljanje motornim vozilima.
Kako je to kod nas? Pa znate i sami.
Naprotiv, daju se povlastice za kupovinu automobila da bi njima upravljali oboljeli od PTSP-a, a što je s potvrdama i zdravlju koje moraš imati na liječničkom pregledu? Branitelji su, nemajući drugih, egzistencijalnih briga, postali korektiv svega i svačega u društvu, a potpuno neosjetljivi na esencijalne probleme u društvu, socijalno i ekonomsko siromaštvo, sporo i neučinkovito pravosuđe, teški lopovluk vladajućih struktura, ministara, beskonačno iseljavanje mladih. Braniteljima nije sporno što je vođe HVIDR-e osobe koja je u rat ušla siromašna, a danas su njihove obitelju među imućniojim u Hrvatskoj. Nije im sporno ni svakodnevno sve veće koketiranje sa ustaštvom, dapače, potiču ga i podržavaju. Ne libe se kršenja zakona i Ustava. Jer su oni stvarali Hrvatsku. A svojim djelovanjem nakon rata oblikovali su Hrvatsku u bastion siromaštva, primitivizma, mržnje i zatucanosti. U provođenju svojih želja, politički manipulirani, izašli su na Savsku ulicu i prijetili punim plinskim bocama. Kome? Građanima koji rade, onima istima koji izdvajaju u mirovinski fond iz kojeg oni dobivaju mirovine kakve ti isti građani nikada neće imati.
Oni nisu svjesni da ih se građani boje. Da zaziru od njih. Da preziru njihovo pitanje: Gdje si bio 91?
Jer, isu se sjetili pitati, svojih 170.000 i više kolega sa skrivenog popisa, A gdje si ti brajko bio 91? Nisu se nikada sjetili pitati svog predsjednika HVIDR-e Đakića, odakle mu sva ta silna imovina..
To je njihovo pravo. Jer, oni su branitelji!
