- Reklama -
Priča ide otprilike ovako:
TLM iz Šibenika je prije rata imao 4.500 zaposlenih, a trošio je 10 posto od ukupne potrošnje struje u Hrvatskoj.
U ratu ugašena elektroliza tražila je ulaganja, pa je tadašnja HDZ-ova vlast na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom odlučila investirati u Mostar, a ne u Šibenik. Preseliti tvornicu iz Šibenika u Mostar.
Lijepo. Svaka čast!
Šibenski TLM, danas s cca 800 radnika, ostao je trajno ovisan o isporuci Aluminija iz Mostara, a mostarska tvornica je opet u velikim problemima oko nabave struje.
HEP je na osnovu međudržavnog sporazuma, Aluminiju isporučivao vrlo jeftinu struju, a troškove gubitka ostvarenog u BiH pokrivali su potrošači u RH.
Vi i ja.
Najslađe je u cijeloj priči što je sve vrijeme bila zakupljena količina struje koja je žicama jurila u BiH, trošila se i li ne.
A proizvodnja Aluminija je bila puno manja od planirane, pa su viškovi zakupljene struje žicama jurili natrag u RH.
Izvozili se u Hrvatsku.
Koja je uvozila struju iz BiH, koju je budući da struja brzo putuje, nekoliko trenutaka ranije bagatelno jeftino izvezla u BiH, po visokim cijenama, tržišnim, pa i malo većim.
U vrijeme kada je Aluminij bio u remontu, a remont se provodi svake godine u trajanju od nekoliko mjeseci, HEP je slao struju Aluminiju, po vrlo niskoj, dogovorenoj cijeni, kao da Aluminij normalno radi i troši struju.
A Aluminij ju je vraćao HEP-u po visokoj tržišnoj cijeni.
Pa tako u krug, milion puta na dan. Jer je struja brza poput struje.
Koliko uvezli toliko izvezli, jer potrošnje nije bilo jer su u remontu.
Dakle svi su profitirali.
Aluminij, koji je po nalogu dr. F.T. dobio opremu iz TLM Šibenik, osigurano tržište, jeftinu struju, skoro poklon iz Hrvatske.
HEP jer je dokazao da posluje upravo kao i sve državne tvrtke, nemarno i na štetu građana Hrvatske, a u korist firmi ih Hercegovine.
Najviše su profitirali su iŠibenčani kojih je 4.000 završilo na cesti, pa sada kada više nemaju tvornicu TLM, ali imaju Obalu Franje Tuđmana, nazvanu u čast osloboditelja, koji im je omogućio šetanje po Rivi, pa mogu po njoj šetat, kad već ne mogu pit kavu.
Jer za kavu nemaju.
Dakle, ne bez zlobe, pročitao sam da se Aluminij u Mostaru zatvara.
I pokraj đaba struje, i pokraj tržišta.
Gasi se bankomat HDZ-a.
Odlazi u pičku materinu, kao što su otišla silna poduzeća u Hrvatskoj, devedesetih. Po modelu HDZ-a, koji je pokro što je pokrast mogo.
Interesantno je jedno od brojnih priopćenja političkih stranaka u BiH:
Za stanje u Aluminiju odogovoran je prije svega HDZ BiH koji tu kompaniju decenijama već koristi kao vlastitu kreditnu karticu. Pored njih, odgovornosti se ne može osloboditi ni njihov koalicioni partner i Vlada Federacije koja je sve ovo vrijeme dozvoljavala takav način funkcionisanja. Vrhunac licemjerstva HDZ/SDA partnera prema građanima Mostara je i blokada rada Parlamenta Federacije na čijoj se posljednjoj sjednici, između ostalog, na inicijativu kolega iz SDP-a, upravo trebalo raspravljati i o Aluminiju.
A HDZ je već u Hrvatskoj imao presudu, nepravomoćnu u kojoj je bio karakteriziran kao UZP, pa je presuda srušena na sudu.
Pa se sudi iznova.
I suđenje nikad gotovo biti neće.
Dok nas HDZ sve ne poždere…
- Vezano uz temu -
