- Reklama -
Dan je domovinske zahvalnosti.
Hrvatski sam branitelj, još k tome, kako se to onda govorilo, paravojni.
Vukovarski sam borac.
Na Dan domovinske zahvalnosti, sjetim se prijatelja, suboraca iz rata. Naročito onih koji su u ratu poginuli, ranjeni.
I to je to.
Nema pompe, nema obilježavanja, nema prepričavanja, uveličavanja ni dodavanja.
Oni su poginuli.
Oni nisu dali život, jer nitko normalan život ne daje.
Njima je život otet.
Članovima njihovih obitelji životi su uništeni, barem većini.
Država, nije izgrađena na njihovoj žrtvi i njihovoj krvi, kako se to voli patetično govoriti, dok se klepeće lepezama na kapcima.
Država je izgrađena mnogo prije.
Ako ćemo pošteno, država je samo pokradena na njihovoj krvi.
Prvo su njima ukrali živote, da bi onda došli drugi, još gori, koji su njihovim obiteljima oteli državu, oteli budućnost.
I sada mi neki kurac slavimo, gledamo kako neki pjevaju, plaču, lamaću rukama ko da tjeraju komarce.
Pijano držie govore.
Maše se zastavama, jebe se mater Srbima, jer je to trendy.
Jebe se mater Srbima jer mi to volimo.
Takav smo narod.
Jebat mater svima.
Jebanje majke, svima je općenito poznato, znak je kulture u Hrvata.
Ženskinje koje niko ništa ne pita, nakon par bokala vina klepeću da im je strašno žao što nisu uzele mitraljez pa uletile u Oluju.
Ili makar u ona crna vremena nakon Oluje, kada se demontiralo, skidalo, tovarilo u vozila, odvozilo.
Kada se kralo.
Oluje se sa posebnom sjetom sjeća onaj Škorić, saborski zastupnik zvan smanji kaznu na tisuću kuna, jer je u Oluji stekao status Budale.
Koji mu je pred kamerama odlikovao ni više ni manje general Ante Gotovina.
Svi se mi sjećamo Oluje.
Pa se održavaju koncerti, izložbe, oni štakori iz arhive HRT-a, danima vade sve moguće boračke snimke, govore Franje Tuđmana, kako bi nas fakturisti pretplate mogli bolje jebavat sa prošlim ratom da bi nas pripremili na slijedeći. Red branitelja i rata, red crkve i mise. Musaka.
Rat protiv koga?
Nije bitno, naći ćemo nekoga, jer, na ratu se dobra lova zarađuje, dok budale ginu.
Zašto nitko od političara koji govore na tim proslavama ne kažu istinu.
Čast poginulim budalama, koji su (kako oni kažu) dali život, da bi eto ja, general pobjedničke vojske bijo danas milijarder, a dorata sam bio neobrazovani šmoljo?
Bilo bi poštenije!
Što misle o braniteljima, ovih dana lijepo su pokazali u Bjelovaru.
To vam je onaj ružni grad, u kojeg kad ulazite iz smjera Zagreba, pa prođete kružni tok, onda nosom prvo udarite u onu nekada prekrasnu zgradu (kad sam bio mali tamo je bila željeznarija), kojoj se fasada raspada.
Kataklizmički osjećaj na ulazu u Bjelovar.
Jer gradske vlasti boli kurac, za fasadu i takozvani halo efekt, onaj prvi osjećaj pri susretu sa nečim novim.
U Bjelovaru postoji Autobusni kolodvor, jer se željeznicom ionako nitko ne vozi.
Pa nemreš uzet godišnji odmor da bi vlakom došao do Zagreba.
A cesta do Zagreba je ista još od vremena kada sam ja kao kikić išao na zimovanje u Veliki Grđevac, u kuću do kuće Mate Lovraka.
Doduše može se doći na brzu cestu preko Farkaševca, ali da bi došo do Farkaševca, posao je veliki.
Nekakva vukojebinska zabit zvana Farkaševac ima brzu cestu.
Bjelovar nema.
Jer gradske vlasti boli kurac.
Kurcobolja je bolest koja se proteže još od vremena Đurđe Bjelovarke.
Koja je sve učinila u korist vlastitog probitka.
Da, mislim da je sve to tako, jer u Bjelovaru vlada HSLS. Koji više nigdje ne postoji, a tamo vlada.
Jer je u Bjelovaru stalo vrijeme, a tamo je i Đurđa, velika meštrica HSLS-a.
Sjećate li se te stranke uopće? Ne?
Ideš Đurđa!
Ma to vam je sada stranka onog Darinka Kosora.
Kojeg će zamijeniti na čelu te stranke, njezin drugi član Dario Hrebak, koji je gradonačelnik Bjelovara.
Kojeg boli racku za ružnu fasadu.
Boli ga i racku što je recimo, užasno ružna i zapuštena seriona na Autobusnom kolodvoru pošarana.
Seriona je to, u koju, ne znam što bi se čovjeku moglo dogoditi, da smogne hrabrosti ući u nju.
Ali, ovih dana izgleda puno ljepše.
Ukrašena je muralima posvećenim Vukovaru.
Državotvorna serionica u Bjelovaru uz dopuštenje gradskih vlasti.
Na serionici je narisan mural u slavu na Vukovar.
Grad koji smo branili.
Grad u kojemu su nas ubijali i ranjavali.
Grad u kojemu smo ni ubijali i ranjavali.
Gradu u kojemu je tekla krv. Obilno!
Grad u kojemu su mrtvi ležali na cesti, a nitko ih nije micao, jer su ispod njih bile postavljene mine.
Zna li to govno koje je gradsku serionu u nekakvom ružnom gradu, u kojem gradonačelnika boli kurac za sve osim za postat predsjednikom nekakve strančice kojoj je modus vivendi uvlačenje u šupak HDZ-u, uopće što je vukovarska žrtva?
Ne ona kojoj se pjeva, ona kojoj u čast pijane političarke sramote zemlju na televiziji?
Ona u kojoj se branilo neobranjivo.
Jer smo vjerovali daće biti bolje. A ispalo je sranje.
Jer smo krivo vjerovali.
Bolje Hrvati nemogu.
Netko se dozvolom crtanja murala na serioni naprosto posrao na uspomenu na one kojima su životi oteti, a koji su vjerovali da će jednog dana biti sagrađeno društvo u kojem bi takvi idioti bili negdje izolirani.
Taj šupak koji je pljunuo na uspomenu na moje pale suborce, svakako ima i suučesnike.
To je gradske uprava na čelu sa gradonačelnikom, Darijom Hrebakom.
Nisu crtali, ali nisu ni poduzeli ništa!
Cijele dane Bjelovarom krstare nardkani komunalni redari, važno teftere nekakve kazne, slikaju pa fakturiraju. Meni su ostavili kaznu za parking pred dvije godine u ulici gdje se parking ne naplaćuje.
Serionu naravno, nisu vidli.
Jer ih boli kurac.
Serionu nije vidio ni gradonačelnik iz istog razloga.
Kada je pukla priča o serioni na društvenim mrežama, nije se desilo ništa.
Gradonačelnik nije digo telefon, nekome jebo majku i oca, da bi se odmah nakon toga pojavila kod serione dva tri mandleka sa dvadeset kila boje i premazali mural.
I stvar bi bila riješena.
Nije digla slušalicu ni nekakva HŽ Infrastruktura, čija bi zgrada mogla bit.
Ali problem je Bjelovarski, seriona je u Bjelovaru, ne u Mihanovićevoj 12, u Žutoj kući.
Za dva sata farbanja posla.
Jer postoje stvari koje su bitne.
Ne vrijeđaj osjećaje drugih ljudi.
Nikada ni nipošto!
To bi bilo da frajer zna posao.
Da frajer ima osjećaj za one koji su poginuli, samo zato da bi on mogo biti jednog dana predsejdnik nekakve stranke koja bi se mogla zvati i Manje od statističke greške, koja vrlo važno participira u Vladi.
Ali nije.
Zato jer se nada bit predsjednik stranke kojoj je u političkom programu napisano samo:
Izuj cipele prije nego što se uvučeš prvom najbližem HDZ-ovcu, da ga cipele ne žuljaju.
Nisu se sjetili stat pod prozor gradonačelniku i arlaukat i dernjat se sve dok se to ne prefarba.
A znali su se dernjat onoj babi, Hribljan se zove, koja je rekla da bi bajaga mogo doć u Bjelovar.
Bajaga u Bjelovar ne smije, a uspomena na Vukovar na serionu može.
Ma i vi bjelovarski borci ste ipak samo pičkice bez ponosa.
Puno je bilo važnije ić se dernjat i arlačit na koncerte domoljubne glazbe, likova koji o ratu pjevaju i slave ga, ali ga nisu vidjeli.
Rat nisu vidjeli uopće. Nikada, Ni na filmu,
Jer je prikazivanje ratnih filmova na HRT nepopularno.
Di ćeš pokazat film da su nacisti govna i gamad, kada je stav državnog vrha i državnice nam, obrnut.
I tako.
Mojim suborcima, koji umrli pod sivim vukovarskim nebom, ostat će spomenik na nekakvoj doslovce zasranoj zgradi u nekakvom ružnjikavom gradu.
Oni to neće znati.
A svima onima koji znaju, a mogli su tu gadariju riješiti, stoji na duši.
Ako je imaju.
Sada, 05.08.2019 u 15:05, pred dvadeset i pet minuta seriona je slikana.
Stanje je nepromijenjeno.
Nema niti branitelja pred gradonačelnikovim uredom!
U Bjelovaru je sve mirno i idilično.
Takvi su valjda ljudi, ko zna?
- Vezano uz temu -
