Jedino stalno, nedosljednost jest.
Redovi za testiranje. Upališ radio. Korona. Upališ televiziju. Korona. Okreneš kanal, nekada dobri komadi, sada s maskama na gubicama. Neke od njih gledaju tužno, pogled preko maske je sjetan, oči na rubu suza, bacile su veliku lovu, upucale kilu dvije silikona u čube, ne bi li izgledale ko Pata Patak, koja je ideal ljepote u mnogih Hrvatica, a sada na njuški moraju nosit maske.
Pa se ne vide čube na kojima bi mogo u pošti marke namakat i ljepit na pisma.
Dođem u dućan, više nikoga ne poznam, svi izgledaju ko braća Dalton u sred svog posla. Zamaskirani, samo zvjerju očima. Najviše me raspizde oni intelektualci koji nose masku na bradi, a kljuka im van maske.
Nisam vidio korona redare nigdje, možda i postoje, ali slabo ih uočavam.
Korona se širi. Širi se nemilice.
Ne znam koliko ljudi od onih 30 do 40 koji dnevno umiru, umiru od korone, a koliko od svih bolesti, pa ih je korona samo gurnula s one strane.
Ne znam koliko od novooboljelih su one budaletine koje tvrde da im korona nemre niš, pa hodaju okolo, drače se i zjače, zapljuckavajući one koji se paze?
Nadam se da su oni u većini. U stvari, nadam se da su oni u vrlo velikoj većini, jer bi to bilo pošteno.
Ali poštenja ovđekarce baš nekako slabo ima. Svakim danom sve manje.
Ko da je to poštenje na rasprodaji, pa ga razgrabilo.
Pa police na kojima piše poštenje, zjape prazne.
Vani su već danima jutra maglovita, idealno za naš Stožer, koji je po magli doma.
Pa tumaraju ko guske u magli.
Kolona sjećanja je dozvoljena, iako ne smiješ ni na sprovod prijatelju, ne smiješ ni rođendan proslavit.
Nisam nikada vidio toliku količinu nedosljednosti koliko su ih ovi izbubali u desetak mjeseci od kada su nekakvom maglovitom odlukom postali Gospodari života i smrti u Hrvata.
Mjere koje donose, mogu se jedino izmjeriti gumenim metrom.
Jedne gaziš, drugima pogoduješ.
Od samog početka.
A u Varaždinskoj županiji korona divlja. Za Drniš kažu da samo što nije blokiran radi korone. Slične vijesti sa svih strana.
Broj obljelih se više ne zna. Samo da ih ima puno. Pogubilo se sve. Uzde iz ruku odavno su ispale.
A Stožer mjeri svoje mjere gumenim metrom. Ko da se zajebavaju.
Kolona sjećanja je dozvoljena, iako ne smiješ ni na sprovod prijatelju, ne smiješ ni rođendan proslavit. Upitno je do kada će dječica moći u školu. U školu neće moći, a kolona može.
Ni krstit dijete, ni ženit se, onako kako se priliči, s najmanje par stotina svatova.
Ali, kolona smije.
Kao što je smjela i ona trčeća procesija na Hvaru, kao što su se radi kiše potrpali u sinjsku crkvu tako da ni šibica nije stala.
Nitko od rodbine onih jadnika koji su dali život u Vukovaru, da bismo danas imali OVO, nije se sjetio i rekao Stop, dosta su naše patnje, ne treba ih širiti na druge. Nemojte dolaziti u kolonu.
Kolona sjećanja će biti.
Jednina. Što ako po starom običaju budu dvije. Jedna Plamenog Jazavca, druga Šmrkavca?
A rečeno je jedna. Koju će zabranit? Ja znam, a vi?
Kao i svake godine, političari će čim uđu u luksuzne limuzine i krenu put Zagreba, ostavljajući Vukovar za sobom, zaboraviti na Vukovar i dana obećanja.
Za desetak dana, neće se ni sjećati. Ostati će samo korona za sjećanje.
Biti će to samo korona sjećanja…
Kako je zaustavljena kolona državnog vrha u Vukovaru 2013
