Siromaštvo je zajebana stvar.
Živiš ko šampon Dan na dan, jedva spajaš kraj s krajem, skupljaš otpatke, po cesti osvrćući se, skupljaš nemarno odbačene polupopušene čikove.
Hodaš gradom, ulaziš u veće dućane u kojima de dosadni trgovi neće posprdno odmjeravati i s vata napasti Dobar dan, mogu li vam pomoći?
Pizda im materina psuješ u sebi, kako te odma s vrata skeniraju i shvate da si goljo i da bi ti pomoć dobrodošla. Nikada ne bi dokučio da je tu pedersku frazu osmislio nekakav nagelirani majmun u nekakvom napucanom marketinškom studiju, uvjeren da kupcima kad čuju te riječi odma padaju gaće od veselja.
Postoji i duhovno siromaštvo, po kojem je Hrvatska jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Iako se na svakom koraku oglašavaju nekakve duhovne obnove.
Zemlja u kojoj cvate nemoral poput ruže na đubrištu, a vjeronauk se uči samo 12 godina u školama, totalno je nemoralna.
Očito je da bi trebalo održavati satove vjeronauka i nakon škola, na fakultetima i u poduzećima, barem dva sata na dan. Da se poradi na smanjenju duhovnog siromaštva.
Duhom je bogata ona notorna popina iz Škurinja koji je čuvenu turističku devizu Dragi turisti, ne morate ni dolaziti, samo šaljite pare, pretvorio u Ove godine posvete kuća nema, posvetite ih sami, a novac uplatite ili donesite u moju sakristiju.
Kakav zajeb. A vrijedne i domoljubne katolkinje su već obilno naštirkale čipkaste tabletiće, kupile Aerkonjaksjajima, otvorile onako nehajno bocu Kruškovca, a djecu svaki dan šalju pred crkvu da vide raspored posvete, da popa (namjerno ne kažem velečasnog) dočeka mirišljava i još topla orahnjača s puno ruma, makovnjača k tome, a i kulen bi se narezao.
Da se nađe.
Plastična gondola na tabletiću što seže do pola ekrana televizora lijepo sjaji.
Pripremljena kuverta s malim doprinosom za župu koju velečasni spretno poput Davida Coperfilda nehajno utakne u katekizam, već je spremna. Dilema, kuverta za popa ili cipele zimske za kćerku, trajala je pola sekunde.
Pa rekli su da zima neće biti jaka.
Postoji i siromaštvo kadrovima.
Recimo, Hajduk, ima ime, ima stadion, ima tradiciju.
Ima Torcidu, nema momčad..
Možda zato jer ima Torcidu, pojma nemam. Oni su siromašni igračima. Ima ih na popisu ko salate, ali brate, ponekad se pitam zašto se ne bave boćanjem ili nekim drugim sportom.
Evo, postoji dosta velika grupa ljudi siromaha koja se zove SDP.
To je sekta koja hoda u crvenim dresovima, stalno su nešto namčorasti i nadrkani. Nikad im nije dobro ni pravo. Ko da im stlano kruli u crijevima.
I njima bi možda pasala duhovna obnova, da ne budu nadrkani.
Mogli bi angažirati onog Nedrka Ilčića, koji, a to svi znamo, nikad u životu nije bio nadrkan.
Nadrkanost crvenih raste svakoga dana.
Da ne bi izgubili izbore, oni su spremni prevariti i Boga i vraga. Ako redovito na izborima u stranci varaju svoje kolege, zašto ne bi prevarili građane?
Dolaze lokalni izbori. SDP se priprema za lokalne izbore. Članovi stranke objavljuju one glupave memeovetipa Mi smo najbolji. Niko nama nije ravan. Sve je na nama, Ponosni smo što smo SDP-ovci, iskovane u agitpropu Iblerovog trga, po marketinškom modelu SKJ 1969.
Oni superkreativni te budalaštine pišu na nekakvim podlogama na kojima su narisani balončeki i peseki.
Ko zna, možda im na zidovima u stranačkim prostorijama vise parole ispisane slovima od stiropora pofarbane crvenim jupolom.
Oni stariji muškarci će se svakako sjetiti…
Nekada je SDP iz čiste zajebancije osvajao vlast u gradovima, a sada je to nešto rjeđe.
Sjećam se prošlih parlamentarnih izbora, kada tadašnji glavni tajnik, Zvane Brumnić dan iza izbora nije znao kakav je izborni rezultat, a bili su pometeni.
Onda je u studio došao Rajko Ostojić, pa onako lijep, uglancanih naočala, fine dikcije objavio da je SDP osvojio gradove.
Tihomir Ladišić izbeljio oči ko fildžane i u čudu ga pita pa koje gradove.
Poreč i Komižu mrtav ladan izjavi doktor Rajko.
Ne znam kako će biti slijedeće godina u maju, kako će se ponašati glasači u strateški važnoj Komiži, ali vidim da bi SDP mogo dobrano dobiti po kanti.
Jer nemaju ideje, nemaju ni mota, a postojeći potencijalni kandidati su im motike. Bez mota.
Da ne bi izgubili izbore, oni su spremni prevariti i Boga i vraga. Ako redovito na izborima u stranci varaju svoje kolege, zašto ne bi prevarili građane?
Pa bili bi budale da odustanu od tradicije.
Pa bi u Zagrebu izašli s kandidatom Tomaševićem, iz platforme (pojma nemam kaj to znači) Možemo!
A poznato je da taj tipus iz Možemo! ne može ni sa kime biti u nekakvoj koaliciji dulje od sedam dana da se ne raziđe. A zove se Možemo!. Pizdarija živa.
Zagreb visi.
Kandidata, samogurajućeg Marasa ne bih komentirao, jer sam obećao da neko vrijeme o njemu ne bih pisao. Pax Maras trajati će još neko vrijeme, ako ga ne raspuste prije isteka vremena nediranja, a o čemu sam podosta slušao, čak i ime nasljednika mi je poznato.
U Vukovaru će kandidat biti Željko Sabo.
Dozvolite da pokušavam svoj portal što dulje održati moralno čistim i časnim, pa svakako ne ću pisati o liku i djelu toga čovjeka, za sada. A materijala ima podosta. Najmanje o onom slučaju kupovine glasova.
Davanje povjerenja Sabi dovodi do izjednačenja Novog HDZ-a i novog SDP-a.
Dopiru do mene priče da bi u SDP-u bili sretni ko prasci u blatu kada bi osvojili Osijek. A tamo je pustoš.
Šef osječkog SDP-a Piližota (sjećate li se, to je onaj lik kojeg su naguzili s mjestom na parlamentarnim izborima) viđen je kako pregovara s Vladimirom Šišljagićem kao kandidatom SDP-a za gradonačelnika Osijeka.
Zašto sa Šišljagićem a ne Glavašom, nije mi poznato.
Nekada je jedan tip iz tog SDP-a rekao Izbore možemo izgubiti, ali obraz ne!.
Vremena su od tada prošla, ta izjava prenosi se s crvenog pokoljenja na crveno pokoljenje. Pa se malo po malo, riječ po riječ, izjava promjenila.
Pa sada SDP-ovci govore Izbore možemo izgubiti, jer smo obraz izgubili davno!
Sramite se!
