Otišla je „Orljava“. Nije se poput rijeke Orljave ulila u Savu.
Otišla je nemarom države u vražju mater. Ostaje još jedna, tko zna koja po redu gorčina zbog ljudi koji su ostali bez egzistencije, zbog tradicije proizvodnje, zbog branda koji je desetljećima nešto značio, da bi se sada pretvorio samo u nekakvu stečajnu masu.
Ostaje gorčina zbog države, slavljene i opjevane pjesmama domoljubnih bogataša, sanjane sedam stotina godina, okupane krvlju svojih boraca, koja sve što dodirne rukama, pretvori u govno.
Ovo je prvi, uvodni članak o propadanju Orljave, ali i priča o tome kako je uništavano gospodarstvo u Hrvatskoj.
—
Postoji neka analogija između SDP-a i države.
SDP je politička stranka koja se ne želi baviti politikom, dovoljni su sami sebi.
Država je tvorevina koja se ne želi baviti svojim građanima, sama je sebi svrha,
Državne dužnosnike, uhljebe smještene u prekrasnim klimatiziranim palačama, blistavo čistih ureda, savršeno točnih rokova isplata odličnih plaća, boli kurac za sve ono što se događa negdje izvan njihovog sterilnog prostora, toliko sterilnog da ga čak ni oni svojim prisustvom ne mogu zagadit.
Generacije milenijalaca od kojih su neki već pri kraju fakulteta, pojma nemaju što je to Prvomajska, Jugoturbina, Elektrokontakt, TPK, Đuro Đaković, Astra, Šimecki, Jugorapid, a možda su i čuli za Borovo, Kraš, Končar, Podravku, koji su sada samo sjena u količini proizvodnje u vremena prije njihovog rođenja.
Nekadašnje tehnološke divove, vrlo poznate u svjetskim razmjerima, perjanice industrijskog razvoja društva, ubila je država.
Ova naša, Hrvatska država. Nikakvi mrski Srbi, jugočetnici.
Ubila ih je država. Hrvatska država, kojom su upravljali Hrvati.
Uništila je proizvodnju u industrijskim divovima, kako bi svojim herojima privatizacije omogućila skoro besplatno preuzimanje hala, a strojevi koji su bili vrh svjetske tehnologije u koje je bio investiran nepojmljivo velik novac, na kojima su proizvođeni svjetski poznati proizvodi, prodavani su u staro željezo. Gdje je danas čuvena preša iz zagrebačkog TPK, kakva je sudbina preše iz Đure Đakovića, koja je u jednom prolazu prešala dno tenka?
Navozi brodogradilišta su prazni, jer je njima upravljala država. Brodogradnja seli iz Europe, reći ćete. Ne dragi moji, eno vam Fircantieri u Italiji, eno vam Chantiers de l’Atlantique, iz kojih brodovi izlaze kao što djeca iz škole izlaze. Brodogradnja je iselila iz Hrvatske jer su na prostore brodogradilišta urokljivo oko bacili razni Končari, Debeljaki i slični mezimci vladajućih, i crvenih i plavih i zelenih bliskih vlastima.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD POVEZANOG ČLANKA
Jedan stari članak: Nova generacija HDZ akademika čeka da nam zajebe život. Do kraja!
Nekad bilo sad se spominjalo. Mnogi od onih iz tih tehnoloških divova, koji su šaptom i u tišini pali, pomrli su. Sjećanja na njih i njihove tvornice blijedi i pada u zaborav.
Ovih dana s gorčinom pratim što se događa oko Kotke u Krapini i Orljave u Požegi.
Požega, grad u Slavoniji, oko tridesetak tisuća stanovnika, grad za koji slobodno, mrtav hladan reći da je dno kace.
Ma ne one kace iz poznate rečenice „Sine, život je kaca govana sa malo meda na vrhu. I što sporije ližeš to ćeš duže lizati med.“
Nije dakle kaca govana, nije ni kaca kiselog kupusa, koji nekad zna zavonjati kao da je kaca… ali bez meda na vrhu,
Nije brinuo o Orljavi ni Franjo Lucić, koji je poznat po šuljanju s novcima po vrbovečkom groblju, kako bi isplatio ucjenjivača koji ga je ucjenjivao, slikama na kojima dotični porezni siromah guzi nekakvu političarku u autu.
Grad je to u kojem godinama vladaju HDZ ovci s dna kace. Darko Puljašić, Franjo Lucić, Alojz Tomašević, Mario Pilon, a i mladac Ivan Svjetličić, koji je tek zvijezda u usponu, za sada se bavi samo sitnim pizdarijama poput vožnje u pijanom stanju i svađe s policijom, ali kad naraste i on će biti bogat poput ovih velikana HDZ-a.
Kada si veliki HDZ-ov drek, a živiš u Požegi, nekako je normalno da lemaš ženu, šakama i nogama, ako te bole noge ili ruke, možeš i radijatorom.
Ako ne vjerujete, pitajte Tomaševića i Pilona. HDZ se pod pritiskom javnosti ipak kurtaliso tog Tomaševića, a Pilon još stigne lemat ženu. U stranci je.
Država je vlasnik Orljave, tekstilne tvornice, nekada poznate po vrlo kvalitetnim i prestižnim muškim košuljama, koje su bile vrlo cijenjene u svijetu.
Država je u vlasništvu HDZ-a. Kada to formalno nije bila, osam godina od trideset i dvije, opet je bila u vlasništvu HDZ-a, jer vodstvo SDP-a nikada nije provelo čišćenje nesposobnih stranačkih kadrova i postavilo prave stručnjake. Zašto nisu? Zato jer je SDP dovoljan sam sebi. Poput majmuna u zoološkom vrtu koji ne zna za ništa nego po cijeli dan rastezati svoj pimpek.
Orljava je dakle, poslovala u Požegi, a HDZ-ovci Požege, kao eksponenti vlasti bavili su se osobnim bogaćenjima, premlaćivanjem žena, pijanim svađama s policijom, naštimavanjem poslova drugim HDZ-ovcima, prepisivanjem ogromne imovine na djecu, kako bi glupom poreskom sustavu dokazali da su gologuzani.
Nije brinuo o Orljavi ni Franjo Lucić, koji je poznat po šuljanju s novcima po vrbovečkom groblju, kako bi isplatio ucjenjivača koji ga je ucjenjivao, slikama na kojima dotični porezni siromah guzi nekakvu političarku u autu.
Za Orljavu i njeno poslovanje lokalne HDZ-ovce bolio je kurac.
Zato i nije slučajno da se HDZ-ov gradonačelnik Požege zove Glavić.
Ovo je uvodni članak na seriju napisa o propasti Orljave.
Tvrtke koja je toliko jadna, da se o njoj oglasio i potpuno nesposobni ministar Darko Horvat.
Čovjek je toliko nesposoban, da bi ljudi u narodu rekli da je potrebit.
Kad o tebi brine Horvat, bolje ti je odmah leći u grob i čekati da te zakopaju.
A ionako će na slijedećim izborima opet glasati za njega. Čak ni dvjestotinjak glasova manje neće imati. To vam je tako.
Podzemne vode rijeke Orljave su čudotvorne!
Suradnici Spectatorbloga rade na skupljanju informacija, pa će o Orljavi, kojoj više ni Bog ne pomogne, biti više riječi ovih dana.
Kako bi vam bila cijela situacija jasnija, ne bi bilo loše da pročitate i ovo.
