Znanac mog znanca, gospodin Franko, koji živi u Splitu, odlučio je u pedesetim godinama doktorirati. Godinama je zacementiran na mjestu referenta za opće poslove u Službi za opće poslove, Sektora za opće poslove u općini.
Gospodin Franko je sav jedan općenit tip.
Siv i neugledan, bezličan, oduvijek, u školi u Muću su ga, ne zna zašto, zvali Tukac, a kada je pošao u srednju školu u Splitu, nakon pola godine zaslužio je nadimak. Tukac. Nikada nije mogao shvatiti igru sudbine da dva puta dobije isti nadimak. A nije da nije razmišljao o tome. Uz rad je završio i fakultet u BiH, na fakultetu je bio dosta dobar. Dok su neki njegovi stranački kolege diplomirali u pola godine, Franku je trebalo devet mjeseci. Ima diplomu. Sada je magistar. Ponosno je objesio diplomu u dnevnu sobu, kako se i spada.
Nije bistar, ali je magistar
Nije bistar ali je magistar, učinilo mu se da je par puta čuo nakon što je netko izgovorio njegovo ime. Ali, nije bio siguran. Na poslu lijen i površan, ali dobro utemeljen, jer svako malo, kad se na kavi u uredu skupe kolege, sjeti se spremati novčanik, pa izvadi bankovne kartice, osobnu i vozačku, ali i iskaznicu HDZ-a. Pa slaže na miru, a iskaznica ostane zadnja, tako da bude siguran da su je svi vidjeli. Napredovao radi iskaznice nije, ali to je takav tupan da je radi iskaznice ipak ostao na poslu. Jednom mu je pročelnik za opće poslove u općini rekao da bi bilo dobro da doktorira, jer misli da bi mogao postići izvrsnu karijeru. U politici. Visokoj politici. Ipak je on dugogodišnji član. A stranka o tome vodi računa.
Karijera u politici.
Nije spavao cijelu noć. Vrtio se, gledao, trljao oči, pio vodu sa šećerom, brojao ovce, ništa pomoglo nije. Cijelo vrijeme u mislima je gledao svoju sliku, u plavom odijelu s onom značkicom na reveru, onom s hrvatskom zastavom, koju nose svi njegovi stranački kolege, oni bez kojih Hrvatska ne bi mogla, bilom košuljom s otkopčanim gornjim dugmetom, da ne tišti i vezanom kravatom, koju navlači preko glave, jer mu je kravatu vezala kćerka koja živi u Trogiru, a ne može ona dolazit svaki dan ćaći kravatu vezat. Kao u filmu, vidio je sebe kako ulazi u Ministarstvo, svi uljudno pozdravljaju dobar dan, državni tajniče.
Doktorirat će.
Ljudi se posprdno smiju ovima što doktoriraju u Osijeku. Omalovažavaju njihovu muku i trud. Ajde vi, pizda vam materina, sjednite u kombi prepun vremešnih studenata iz Splita i okolice pa putujte do Osijeka. Drndajte se satima. Pa se onda rugajte njihovoj muci. Pa sama izražena volja za putovanjem od Splita do Osijeka, trebala bi biti već pola doktorata.
Doktorski vlak
Onda je čuo da se otvara željeznička linija od Splita do Osijeka. Svi putnici iz doktorskog kombija oduševili su se, putovati će u Osijek i natrag vlakom. Našim, hrvatskim vlakom. Hrvatskim. Kako to lijepo i gordo zvuči. Kako je i red. Rečeno je da će vlak putovati samo 13 sati. A vlak će imati i spavaća kola i vagon restoran, može pojesti i hrenovke i valjda još uvijek drže Jelen pivo. Danas je pročitao da je prvi vlak na toj prozi putovao umjesto trinaest sati, četrnaest i pol sati. Dan i kvarat samo na put gori i doli.
Onda je došla ideja
Razmišljao je, puno je to vremena, ali onda je bljesnula ideja. Misao. Brzo su se sastali svi njegovi kolege, saslušali njegov plan, zadivljeno ga gledajući. Onda je jedan od njih nazvao čovjeka iz Središnjice. Par riječi i onda je iznio problem. Previše se vremena troši na put, pa to je dvadeset i osam sati, pa toliko neće učiti za sve ispite zajedno. Dugo je slušao glas s druge strane na svom novim iPhoneu. Kimao glavom zadovoljno dok su ga ostali napeto gledali.
Smatrajte da je riješeno
Smatrajte da je riješeno. Da, tako mi je rekao. Vrijeme koje je potrebno za doktorat, pola godine, biti će skraćeno na pola, zbog duljine putovanja. On će razgovarati u Osijeku još danas, to je riješeno.
Pa će već od jeseni, Plenkovićev Bunar budala biti popunjen novim kadrovima.
Taman pred izvanredne izbore.
Za novu lepezu poštovanih saborskih zastupnika, a u stvari besramnih budala
