Sjedim u ugodnom hladu s dragim prijateljem, još s faksa, a bili smo i susjedi. Viđamo se ponekad, ali brojne penzionerske obaveze nas sprječavaju u redovitijem ispijanju kava. A ja još k tome obožavam pisati u birtiji, okupiram cijeli stol, laptop, šešir prepun ključeva i naočala, cigarete, upaljač. Ma stol za banket bi mi jedva dostajao. Smijuljimo se, događajima i ljudima iz prošlosti. Pričamo i o poslu, prisjećamo se. Osmjehnem se. Ljeto je, vrijeme kada se svim mogućim društvenim mrežama pojavljuju fotografije računa iz birtija, gdje je netko par kava, dva viskija, dva soka, platio petsto kuna. Mrsko mi je to. Jer da je sve skupo, mislim da mi nitko ne treba reći. Imam oči, memoriju, ali i iskustvo, pa znam da u inače skupoj birtiji, nipošto ne možeš očekivati jeftinu kavu. Pa onda HOP, kamera, slika na Internet i pišeš, evo, mamu im jebem kako su skupi.
Zarekao sam se da ja to neću raditi kad odem na more. Na što mi je moja draga twitterašica odgovorila da zna da neću, jerbo ja ni ne idem u birtije gdje su računi visoki. Baš je volim, jer je pametna. I poštena.
Dakle, nema slike računa iz konobe te i te, a niti iz krčme Jerko. Ni računa za dva kila janjetine u Aniti. Nema.
Ali ima priča, lagana, ljetna o najskupljoj kavi koju sam ikada popio.
Bilo je to uistinu davno. Sredinom osamdesetih godina. Bio sam kako se to danas kaže uspješan manager, a u stvari samo direktor vanjske trgovine jedne od najvećih naših tvornica, poznatih širom svijeta. Bio je to lijep posao, drugarice i drugovi, moram hitno u Jakartu, na potpis ugovora, a prije Jakarte svratit ću do Bombaya, iz Jakarte ću produžiti u San Francisco, gdje lovim avion za Bridgeport, tamo ću biti dva dana u MOORE, pa se vraćam u Zagreb, da bih drugi tjedan letio u Hannover, na EMO.
I tako godinama. Mjesto boravka su mi bili avioni i hoteli. Zvuči lijepo, ali, moram priznati, milion puta mi je falio pjat pašte i fažola. Ili pašte i kumpira, krepke sirotinjske juhe moje bake, meni draže i poželjnije od Bocuseove krem juhe od tartufa.
Izvozili smo puno, proizvodili puno. Godišnji izvoz na klirinško područje (bivša SSSR, Istočna Njemačka, Čehoslovačka i ostale zemlje Varšavskog ugovora,) gutale su svake godine oko šest stotina miliona dolara visoke tehnologije. Zapadno tržište gutalo je oko dvije stotine pedeset miliona dolara, a isto toliko i domaće tržište.
Da bi se proizvodnja moga odvijati, komponente, dijelove naših proizvoda morali smo uvoziti. Sa Zapada. Jednom mi je na sastanku u SIV-u, Milka predbacila, e dragoviću moj, ti izvoziš na Istok, a kupuješ na Zapadu, ciljajući naravno pri tome na razlike u tečajevima.
Jerbo, roba koja se izvozila na klirinško područje, naplaćivala se preko Narodne banke Jugoslavije, koja je na naš račun prebacivala dinare. A tečaj dinara je bio umjetno održavan, baš kao danas kune. Ako ne vjerujete da je tečaj kune umjetan, pitajte izvoznike što o tome misle.
A deviza nije bilo. Devize su ostvarivale kompanije poput Gortana, Hidroelektre, Ine, Tehnogasa, Energoinvesta, koje su imale veliki izvoz na konvertibilno tržište. Njima su često nedostajali dinari, kojih smo mi imali kao salate, jerbo, za isplatit naše ogromne račune Narodna banka je upalila štampariju, otisnula dinar i plaćala na naš račun. Izvoz na klirinško tržište bio je najveći generator inflacije u Jugoslaviji. INI trebaju dinari, nama trebaju devize.
To je to. Samo se moramo dogovoriti jedan sitan detalj. Cijenu. Cijena se zvala šticung. Ustupanje deviza uz cijenu višu od „normalnog“ tečaja, (koji je bio nerealan). Postotak šticunga je varirao, ali se kretao oko dvadesetak posto.
Dugo su stručne službe računale, pratile cijene, tečajeve, ekipa od desetak vrsnih ekonomista računala je, konzultacije s Zagrebačkom bankom, Narodnom bankom. A mi trebamo prodati dinara u vrijednosti 100.000.000 maraka (po tečaju NBJ) da bi dobili 80.000.000 DEM. Što znači da moramo INI dati dvadeset posto. Dvadeset miliona maraka je cijena kupovina tih deviza. Šticung.
Pregovarali smo s INOM, dugo, i uspjeli dobiti sniženje šticunga, pa je iznosio samo 17%. Ugovori su bili usuglašeni. Samo ih je trebalo potpisati. Potpis je sutra ujutro u osam sati. Po potpisu ugovora, lova je na INA-inom računu odmah, a istovremeno na našem računu marke. Sve uz odobrenje banaka i NBH.
Upravo smo, generalni direktor, to se onda zvalo predsjednik SOUR-a i ja izlazili iz auta pred INA-inom zgradom, ja u kuferu imam ugovor, kad je dojurio u golfu Petar Fleković, predsjednik SOUR- a INA.
Bok dečki, došli ste, ajmo kod mene da to riješimo. Ulazimo u ured. On sjeda, pita gdje je ugovor, ja ga vadim. Prima ga, pita jel sve u redu, kako smo dogovorili. Jest. Potpisuje, daje mom predsjedniku, on potpisuje. Moj predsjednik ukočen, knedla mu je u grlu. On je od ono malo ljudi, na koje kad god pomislim, nasmiješim se blago. Čovjek dostojan poštovanja. Potpisuje.
Ulazi tajnica. Dobro jutro, drugovi, čime vas mogu ponuditi. Pero se široko smiješi, ajde popijte nešto. Tišina, moj predsjednik kaže ma ne, hvala, čeka nas šofer. (Izlika mokra biti).
U sobi tišina, odjednom čujem svoj glas, kao da govori netko sa strane. Pa ja bih, jedan espresso i malo vode. Kako je rekao Bora Čorba, predsjednik me pogledom sasjeko ko mačem. Tiho prosikće, Rekao sam da se žurimo. I da idemo.
Pogledam ga, nasmiješim se blesasto i kažem, Predsjedniče, ako sada ne popijem jednu kavu, cijeloga života ću žaliti što nisam popio kavu koja košta sedamnaest miliona maraka.
Pero se smije, ajde, zapali, znam da hoćeš. Kava ko kava. Bila je dobra, kratka, bez šećera, onako, da protrese bubrege.
Ali sedamnaest miliona. Maraka. Jebena cijena. Koliko li je ljudskog rada bilo sadržano u tih nekoliko kapi mirišljavog napitka.
Sedamnaest miliona maraka.
Svakako nešto više od dvije porcije Petrovog uha u pjenici od ničega u nekakvom Plavom podrumu, a računom za to će se pohvaliti tipovi koji inače jedu ćevape u pečenjari u Kauflandu.
