Weltklasse Zurich
Volim gledati Weltklasse u Zurichu. Svjetska klasa u Zurichu. Atletsko natjecanje u Dijamantnoj ligi. Sjednem pred ekran, baš onako, s merakom. Zvijezda do zvijezde u takmičenju u raznim disciplinama. Neobično me privlače trke na srednje pruge. Meni je carica trka na 1.500 metara, muški. Jer, tu do izražaja dolazi ne samo snaga, nego i volja, a nadasve um, taktika je bitna. Na sto metara, opali startni pištolj i udri u bežaniju, ka kom opanci kom obojci.
A ovdje, svakako ne. Pravilno raspoređivanje snage, diskretno guranje laktovima, pa izlazak iz grupe trkaća točno u određenom momentu kako bi se punom snagom opalio finiš. Kako te trke ne bi bile dosadne, jer dosada ubije gledanost, organizatori u njima angažiraju svjetski poznate atletičare koji su pri kraju karijere i objektivno nemaju snage za borbu za pobjedu, kao što su pobjeđivali ranije. Pa za jako dobre premije otrče, punom snagom oko tisuću metara, povuku sve za sobom i onda naprosto siđu sa staze. Oni su svoje povukli, napravili, pa se lagane otpute do blagajne podići pozamašan ček. Ti trkači imaju naziv zec.
Boflklasse Kroatien
Zeca, ni dobro plaćenog, a ni kvalitetnog s dobrom karijerom, nemaju niti SDP niti Socijaldemokrati.
Sada je i službeno, Socijaldemokrati, su osnovani. Više nisu zadruga, pa ni seljačko poljoprivredna. Sada su stranka.
Socijaldemokrati. Grupa je to saborskih zastupnika koji se dive prekrasnim štukaturama u Saboru, sjede pod veličanstvenim lusterom, pobiru odlične i redovne saborske plaće, lade jaja na moru tri mjese mlate saborske dnevnice, skupljaju revno i marljivo naknade za odvojeni život, jeftino, a jako dobro se hrane u saborskoj kantini, samo i isključivo beskrajnoj odanosti Davoru Bernardiću koji ih je stavio na liste za Sabor na prolazna mjesta. Skupina ljudi, koji bi Sabor vidjeli samo u televizijskim emisijama ili u krajnjem slučaju, ako ih put nanese na Markov trg. Kako kaže moj dragi prijatelj Ante, arhitekt, Dragi moj, i jedni i drugi su samo mlatimudani i svirači kurcu.
Značajno je pripomenuti da Rajko Ostojić i Zvane Brumnić, svakako dva teškaša socijaldemokracije nisu priključili se novoosnovanim Socijaldemokratima. Dakle, ljudi koji su karijere imali i izvan stranke, koji su živjeli ili žive od svog pravog rada, ne sjedenja po političkim foteljama, priključili se nisu. Vodstvo Socijaldemokrata, baš kao i vodstvo SDP-a čine heroji žuljanja guzica i glancanja hlača na turu sjedenjem po raznim foteljama koje novac znače, od trenutka kada su zakonski postali radno sposobni. Radno sposobni, a rada nigdje. Tri godine, sedam mjeseci i osamnaest dana rada u realnom sektoru više od ukupnog rada u realnom sektoru članova rukovodstva obje stranke, imaju biskupi Bozanićeve nadbiskupije.
Rade, ali ne rade. Prodaju muda pod bubrege. A kad na lageru ponestane muda, onda prodaju zjake.
Glavno je nešto prodavati, uvijek će se naći budala koja će naići i kupiti. Po onoj staroj trgovačkoj, Svaka roba ima svog kupca. Pa i ona s greškom.
Bitne razlike nema
Maratonci trče posljednji krug
Dakle, lijevo krilo saborske škvadre čine dvije skupine, nevjerojatno slične. Pa ma koliko li se oni trudili dokazati neku razliku, bitne razlike nema, a kako bi i bilo, kada su godinama puhali u istu trubu, razlika je bila samo u podršci određenoj struji.
Dobro, valja biti pošten, i među jednima i drugima postoje oni koji su pripadnost strujama mijenjali poput gaća. Dobro, ne baš na dnevnoj bazi. Ali, kad su došli u fazu da gaće budu Naprijed žute, iza smeđe, onda su mijenjali. I gaće i stranu. Zajedničko im je samo sektašenje i laviranje s jedne strane na drugu, samo da se opstane na poziciji koja lovu znači
Oni nikada nisu bili članovi frakcija, premda Statut SDP-a dozvoljava frakcije, niti ovi koji su ostali a niti ovi drugi, dok su bili u SDP-u, jer jednima i drugima ideologija je ista, ideologija se da sažeti u jednoj rečenici.
U cijeloj to borbi, najvažniji je svakako ovaj zadnji dio, očuvanje svog statusa. Jer, objektivno gledano, radi se o ljudima koji svoje znanje i svoj rad ne bi mogli prodati niti jednom poduzetniku, niti jednom privatniku, prodati na način da rade svoj posao na zadovoljstvo poslodavca. Marx, koji je davno postavio realne postulate tržišta, napisao je da je roba svaki proizvod ljudskog rada, namijenjen putem tržišta.
Radi se o staromodnim političarima, bez ideje koje slijede svoje vođe, Peđu Grbina i Davorka Vidovića – Kardelja iz Siska. Dva političara koji imaju skoro istu karizmu, karizmu keramičke vaze na stolu polumračne sobe na stolu s heklanim tabletićem. Svakako valja napomenuti da je Davorko Vidović ponešto uspješniji, što je i u redu, obzirom na godine. Godinama je visokopozicionirani dužnosnik u Gospodarskoj komori, utvrdi HDZ-a, a i nesuđeni je ministar u pučističkoj vladi Kolinde Grabar Kitarović, koja je željela formirati vladu na način koji se kosi Ustavom i svim zakonima, a dalekovidni sisački Kardelj tu je mogućnost objeručke prihvatio.
Maratonci trče posljednji krug
Sve to skupa podsjeća na legendarnu obitelj Topalović, staromodnu višegeneracijsku pogrebničku obitelj, staromodnu, spremnu na međusobna podmetanja, sve to samo da bi osigurali svoj napredak. Značajna je u ovoj usporedbi i činjenica da se radi o pogrebničkoj obitelji.
Baš kao što su dvije sada već, stranke, svojim djelom do sada, pokopale ideju ljevice. Inzistiranje na ideološkim pitanjima, danas u vrijeme galopirajućeg pada životnog standarda, nesigurnošću radnih mjesta, samo da bi se dobilo na nekakvoj jebenoj vidljivosti, svakako više neće donositi političke bodove. Društvo traži rješenja, realna, stvarna, a oni ih ne mogu pružiti, jer nikada to nisu radili. Samo čitali o tome. Pitanje je kako su shvatili to što su pročitali.
Ljevica kao pokret više ne stanuje u Hrvata. Ne postoji.
Postoji sam mrtva trka dviju vojski predvođenih nesposobnim rukovodstvom.
