Korak naprijed, dva unatrag
Život, to je na tisuće, na milione koraka, svakako se broje i oni koraci koji se učine naprijed. Čak i oni koji naprave jedan korak unaprijed, dva unatrag, mogu reći s ponosom da su napravili tri koraka. Poznajem dosta ljudi, koje bih mogao svrstati u kategoriju živopisnih.
Poznam kronere iz birtija, uvijek u džepu imam kutiju cigareta, jer znam da će me žicati. A oni strašno vole pušiti moje cigarete. Sjećam se, dugo godina pušio sam Dunhill, onaj crveno zlatni u plosnatoj kutiji, čim sam ga izvadio na stol, izbeljenih očiju govorili su, Daj mi jedan, nisam već dugo pušio Dunhill. Ma znam da nisi nikada, evo ti probaj. Pa zavrnem litru i vodu. Kakva je to sreća bila. Piju gemište iz znojnih boca, napajaju me mudrostima s ulice. Volio sam to slušati.
Volim slušati mudrosti iz zadimljenih birtija izgovorene ispušenim i pijanim glasovima.
Ili moj prijatelj, vrlo poznati svećenik, etabliran visoko u hijerarhiji, čovjek s dvije jetre, na žalost i druga mu je pri kraju. Volim njegove bljeskove u očima kad bi ugledao zgodnu i pristalu ženu kako ulazi u birtiju. Moj pater ima dobar ukus. Ma odličan.
Poznam i Peru Kamatara, tipa koji me zove burke, buraz, medvjeđi me udara po plećima, zavrne rundu ili dvije, taman dovoljno da mi ispriča što ima novoga, koliko manekenki i glumica luduje za njime debelim i ružnim. Nije škrt, zaista nije. Čak je i tri para sisa platio. I dva pačja kljuna.
Povremeno oko Kvatrića srećem i Ivu Klošara, povazda u debelom dugom zimskom kaputu, ponekad mi se učini da za ljetnih dana kapljice znoja prodiru na površinu kaputa. Vječito znojan, vječito gladan, nevjerojatno spretno smota stotku koju mi dam, a dva tri komadića pizza cuta spretno ugura u masni i prljavi džep kaputa, koji mu je i spavaća soba i dnevni boravak. Profesor je, zna stvari. A ja znam kada ga moram prestati slušati, poznam onaj trenutak kad razum prelazi u ludilo.
Poznam i Slavicu, frajeri je nazivaju Nimfa, ne znam zakaj, pametnu i školovanu ženu, koja je ovisnica. O komunikacijama. Ne znam gdje stanuje, ali pretpostavljam da je nastanjena na Fejsbuku, znam da ima djecu, smara s pričama o djeci, o brizi za njih, a ja ne vjerujem, jer dok priča, cijelo vrijeme joj podrhtava mobitel, dolaze poruke, ona nema vremena ni za što, osim poruka. Dok čita, njen hladni izraz lica odjednom postane blag, napiše nešto, pogleda i pita, gdje smo stali. Nekako, nisam sklon vjerovati joj čak niti da je sutra Velika Gospa. Dvojim da je ikada u životu rekla istinu o bilo čemu. Zabavlja me svojim procjenama ljudi. Njene procjene su tipa što bi gori, sad je doli. Poštuje i cijeni budale, koruptivce i lopove,a oduševljeno priča o poštenju. Priča o ljubavi prema obitelji, a svršava na Facebooku. Živopisno.
Poznam i tipa kojeg zovu Franjo Prostitutak. Tip od šezdeset godina, elegantno odjeven u potkošulju s tregerima, plavu i one jezive capri hlače s džepovima ko da u svakom drži kilu kruha, taj je uhvatio jednu finu zagrebačku milostivu, vrlo bogatu nasljednicu, Titovih godina 88. Kakva je to ljubav. Nosi joj cvijeće, ona ga šalje u dućan, ona bi u kazalište, ali ne vodi njega, ona ide na krstarenje, a Prostitutak strpljivo čeka. On je skroman, nema on puno želja, samo svije.
Da se ožene i da ona umre.
Poznam i odvjetnicu Zvjezdanu, cijeli život se vuče po sudovima, nikada ni jedan spor dobila nije. I one dobivene je uspjela izgubiti. Napije se i kad ugleda mladog dečka, zaboravi sve, i podneske i termine. I rokove. I dočekala penziju kao pravnica u državnoj firmi.
Poznam i poznatog glazbenika, još od studentskih dana. On triper liječio nije. Kad smo barili komade s faksa, prvo je pitanje bilo Jesi li bila s Triperom. Ako jest, platiš cugu i juriš na drugu stranu. Dobro sam poznavao i pok. Cirila Kosa, nadbiskupa Đakovačkog, družili smo se puno, a svake godine pred Božić čekao sam autobus s kanistrom od deset litara traminca. Misnog.
Studirao sa s jednim od naših najvećih gangstera. Učili zajedno, jeli ručkove koje je radila moja majka, on uvijek savršeno pristojan, ponekad je donosio cvijeće. Ponekad se vidimo, popričamo, nasmijemo se, onda svaki na svoju stranu. Što se s njime događa, saznam iz novina. Studirao sam i s tri ekonomska maga, koji svako malo prodaju bozu i maglu na televiziji. Jednom sam jednom od njih rekao, volio bih, da si direktor poduzeća samo dva mjeseca i da provodiš te tvoje budalaštine.
I bio je. Malo dulje, pa je skoro dobio batina. I od radnika, a i od nadzornog odbora.
Poznam i na ti sam sa vrlo velikom većinom tajkuna iz onog prvog vala. Poznamo se dugo, desetljećima. Naš odnos je pošten, ja od njih ne trebam ništa, a ništa im ne bih ni dao, ni omogućio. Pojedemo koji puta nešto, popijemo neko fino piće podsjećajući se dana kad smo pili Plječivičke ili ako smo bili pri lovi Rebula gemište. Od svih njih, jedino Luku Rajića volim. Prema ostalima sam ravnodušan. Luku volim jer je stvorio ogromnu novu vrijednost, ne ulazim u način na koji je stekao prvu lovu, a prema svojim radnicima je bio dobar i pošten. Zadržao je ljudsku toplinu.
Poznam i Safetu, Ciganku koja je išla u prvi razred sa mnom. Često je sretnem, pogrbljena, izmučenog lica, dlake na licu ponosno strše, vuče neka kolica i skuplja boce. Sjurim iz stana, dam joj boce koje čuvam za nju. Dam joj i stotku. Čuvaj se draga moja. Zagrli me. Toplo i ljudski. A ja sam sretan. Baš sretan. Kroz glavu mi prođu trenuci djetinjstva, zajedničke igre, kada smo svi bili isti. Sretni i zaigrani.
Bila su to lijepa vremena.
