Dvoboj na kraju grada
Na kraju grada livada. Seljaci su na nju danima nanosili pijesak, radeći debeli, poput mekog tepiha sloj pijeska. Na drvene grede zabijene u zemlju u pravilnim razmacima pričvrstili su debele grede, pa tako napravili ogradu.
Ujutro rano ustrčali su se momci, podizali su šatore. Po jedan na svakom kraju ograde. Na vrhu oba šatora vijao se veliki barjak s crvenom, bijelom i plavom prugom, a u sredini barjaka bo je narisan štit s crvenim i bijelim kvadratićima. Prvo polje bilo je bijelo boje. Za pred šatorom za pribijene kolćiće bili su privezani konji, prekriveni pokrovom s izvezenim zlatnim ljiljanima, ogromnim sedlima osedlanim.
U šatoru stoji vitez. Mršav, sasušenog lica, kao da se radi u mumiji Setija I, na impozantnoj kljuki sitan cviker. Okupljena mladež navukla mu je oklop, prevelik, pod čijom je težinom posrtao.
Fanfare vani pozivale su vitezove borce na dvoboj.
Završni dvoboj do krvi. Dvoboj u kojem će s teškim kopljem jurišati jedan prema drugome u mahnitom kasu, ne bi li protivnika uboli vrhom koplja u prsa. Ili mu barem raznijeli glavu, probovši ga kopljem u sred oka, uz glasan prasak lubanje što se razlijeće po pijesku livade u sred nekakve vukojebine.
Svaki puta kad netko spomene Željka Reinera, ja pomislim na ovu scenu. Vitez Reiner, koji i u najmanjem odijelu djeluje kao da ga je obukao jer mu ga je dao stariji brat, u dvoboju s teškim kopljem krvoločno juriša prema ogromnom vitezu s druge strane.
To ti je kad čovjek nema mjeru, ne ja, nego on, pa si onakav sam sitan i picajzlast, pravi picopevec, pohlepan na titule naštela da dobije titulu Viteza. I to nekakvog čuvara Isusovog Groba.
To što Hrvati rade Isusu svojim nakaradnim tumačenjem vjere i ovakvim odabirom čuvara Groba, nije ništa do li zajebancija na Isusov račun. Vrlo neukusna.
Poljubi me. Ravno u dupe
Često mi, kad pratim nastupe, jer to se više ne može zvati izjavama, nego nastupima, Andreja Plenkovića, u pozadini riječi koje ovaj brbonja, u glavi svira, kao glazbena pozadina Azrina pjesma Poljubi me.
U kojoj Đoni, kao da mu život ovisi o dobivenom poljupcu, zajauče Poljubi meeee, a ostatak ekipice otpjeva Ravno u dupe.
Nekako sam siguran da je opus Azre Andreju Plenkoviću poprilično nepoznat, otprilike ko ministru Dunsteru Filipoviću glazbeni opus Đorđa Balaševića.
Pa da skrenem pažnju svakako preskupo plaćenim PR stručnjacima koji su se objesili na vladinu sisu i pokušavaju nemoguće. Od štrebera kojeg su u društvu uvijek ignorirali jer je bio denuncijant i cinkaroš svojih kolega, laktario se u svakoj prilici, napraviti koliko toliko simpatičnu osobu.
Poznam dosta tipova kojima fali ono osnovno, a to je kućni odgoj. Pa svoje manire i misli prosiplju pred svekolikom populacijom. Ali…
S nevjerojatnom lakoćom pratim izlaganja Zdravka Mamića. Pratio sam i umoserine Milana Bandića. Tipova kojima je takav način ponašanja onako, baš primjeren. Njima to ide tečno, uvjerljivo, jer to što govore dio je njih. Dio fakina odraslih na ulici, u kvartovima gdje se od povika Šora, šora ne bježi što dalje, nego se ulijeće u nju. Punog srca i punih pluća, spremnog dobiti bubotke i dati bar jedan više. Ona slatka bol u jagodici u koju te zviznula nečija šaka, dok ti se niz lice slijeva potočić krvi. Rasječena arkada koja se rascvala poput lubenice pale s dva metra visine, adrenalin koji traje, a u tim trenucima žališ što ga nisi bar još koji puta potego. Ali, ležao je na podu. U moje vrijeme nismo cipelarili nikoga. Lemaš ga dok stoji na nogama. I to je to.
Andrej Plenković je više tip koji će iza flanjke, sa sigurnoga gledati kako dvojica pridržavaju jednoga, a treći ga tuče. A kad konačno padne, onda je njegov.
Junački izlazi iz skrovišta i cipelari ga do iznemoglosti. Pa sav onako ušvican, ponosno podigne glavu i kaže E jesam ga.
Mentalni je to sklop tipova s toplim nafatiranim i mekim ručicama za koje su poslove uvijek obavljali drugi. Onih kojima su domaće zadaće i seminare pisali roditelji, ili naprosto platili nekome da to obavi za njih.
Ne gledam već dugo Andreja Plenkovića. Ne gledam njegova priopćenja, njegovo iznošenja nakaradnih stavova. Jer mi je njegova pojava nespojiva s bilo kakvim mojim poimanjem morala, naprosto ne mogu tog čovjeka zamisliti u bilo kakvoj časnoj ulozi.
Kao ni viteza Reinera u oklopu…
