Taman sam zaspao. Zvrndanje telefona. Budim se, ne znam jel dan il noć. Je san il java. Ili otok Java?
Ukuracsve.
Gledam, Viktor Gotovac. Odsječnim glasom ko da je na telefonu oficir UDBE progovara, subota iza dvadeset sati, Debeli Martin.
I to je to. Gledam. Oće da me hapse? Oće da me jebu? A opet, ne hapse i ne jebu u Debelom Martinu. Ondak mi na Twitteru iskoče baloni, Viktor ima rojsni dan. Pa će valjda počastit žedne, napojit ih zdenim gemištima, nahranit gladne.
Dvije butelje Dubokovića, vidim po mrežama da voli crno vino, pa ako mu jedna usfali kad ga krene, da mi ne jebe sve po spisku, kupim ja dvije, da izbjegnem seksualni život šire obitelji.
Nakupilo se toga. Godine su nazočne
Naslavio se rođendana u svom životu gospodin, donedavni drug Viktor, časnog prezimena Gotovac. Četrdeset i sedam do sada, ovo je četrdeset i osmi. Nije malo, taman da se može reći Godine su nazočne. Nije puno, ali nije ni malo. Nekako ono, taman. Kasnije je sve kasno A znamo, poslije jebanja, nema kajanja.
Rođendan ko rođendan, što da se priča, kako bi parafrazirano rekao Đole, parada pijanstva i kiča…
Ali.
Jedno jebeno ali. Jebeno ali koje me izulo iz čizama.
Karizma. Karizma ne samo karizma Viktora Gotovca, nego karizma okupljenih ljudi, koje je okupio rečeni Viktor, časnog prezimena Gotovac. Bilo je tu i konobara, i doktora i pravnika i radnika, i kirurga i advokata, ekonomista, parada lica koje viđam po vijestima, ali odreda ne onih nakon čije pojave ne okrećem kanal, nego pojačavam zvuk, da bolje čujem, ne bih li čuo što imaju reći.
I desničari i ljevičari. Svi u jednoj dvorani, druže se, nazdravljaju piju. Jedu, smiju se. Pjevaju uz pratnju gitare za otvorenim mikrofonom. I oni koji znaju i oni koji revu kao ja. I lijepo je. Nekako, ne znam, nakon dugo godina, sretno je. Nesputano. Kao dječja igra. Gledam ih. Svjestan spoznaje. Ali i svjestan da oni još nisu spoznali.
Sretno je. Kada ste zadnji puta bili u društvu da ste kasnije mogli reći, sretno je. A da nije bila vaša svojta?
Kad se mogli vidjeti desničara da pjeva U ime svih nas iz pedeset i neke? Kada ste vidjeli ljevičara, osim Peđe Grbina koji je ljevicu razjebo, da pjeva Kamen, krš i maslina? I dvorana s njime?
Viktor, časnog prezimena Gotovac Titovu bistu u rukama imao nije. Gledao sam, ali, nekako je sve u toj dvorani bilo povratak u neka druga vremena. U vremena kad smo se smijali, od uha do uha. I nitko nije gledao tko je tko. A dvorana je bila puna ljudi. Željnih sreće, uspjeha u životu. Mira i boljeg života. Svjesni tereta prošlosti, koji je temelj budućnosti.
Danas nije bila proslava rođendana Viktora Gotovca. Puno su moje stare oči u životu vidjele. Puno puta su vidjele krivo.
Ali puno više su vidjele dobro.
Danas se nije slavio samo rođendan Viktora Gotovca.
Danas se rodila ideja. Rodila se misao. I lijevi i desni mogu zajedno. Ako žele bolji život. Slavila se budućnost.
Viktor je ovdje. Što se čeka?
