Umro je drug Tito
Čuvene riječi nisam čuo. Bio sam naravno, u birtiji tog lijepog i toplog majskog nedjeljnog dana. Brod privezan na pulskoj rivi, s klupama i šankom na kojem je dominirao mesingani istakač za pivo. Sreo sam frenda iz razreda, Juzu, dok sam besposleno, kako vojska to inače čini, besciljno šetao Pulom zagledavajući se u jedra dupeta Puležanki odjevenih u lagane haljinice.
A Juzo ko Juzo, ja ko ja, di ćemo nego na pivo. Sjeli smo, cerekali se, svakim pivom sve više. Zavidno me gledao, ja već podosta u vojsci, a on još ni ne zna kada će. Gdje će. Ne zna ništa, ali mu se ni ne ide. A mama mu nije bila vojna lekarka, pa da ga oslobodi, ako ništa radi anemije. Oslobodio bi se Juzo, znam ja njega, nije njega smarala ona stara predrasuda Tko nije za vojsku nije ni za djevojku.
Kasarna
Nisam ni osjetio lupkanje po leđima, onako odrvenjen od piva, da nisam uhvatio Juzin pogled prema gore. Čovjek stoji iza mene, saginje se, kao da će mi šapnuti najveću tajnu, ili makar da je zaljubljen u mene, progovara Oprosti vojniče, mislim da bi trebao u kasarnu, umro je Tito.
Ustajemo, jurimo prema Areni, na stanicu mog autobusa, Juzo me prati. Zagrljaj, on blijed, meni drhću noge. Otvara ruksak, vadi na pol popijenu bocu Brandya domaćeg, poteže dobar gutljaj, i gura mi u ruke, Uzmi to. Vadi i tri kutije Marlbora, trebat će ti, tko zna što će biti, ohrabrujući mi govori.
U kasarni tišina. Mukla tišina. Došli su i zastavnik i poručnik, uvijek onako po plavački ležerno odjeveni otkopčane košulje, a sada na glave nabili šljemove, paradiraju sa šljemovima po kasarni, opasali su i pištolje, kroz otvorena vrata kancelarije vidio sam Kalašnjkove na stolu.
Zastavnik, crnogorska ljudina, duša od čovjeka, valjda dvadeseti put nas prebrojava, zbunjen i blijed. Konačno smo se svi skupili, u zadnji čas, vani je počeo hladan vjetar. Stojim kraj njega, gleda me, pa govori Jebem mu mater, nikada nisam mislio da će biti ovako. Stari je umro, a Rusi na granici. Gledam ga, Znam da Rusi ne bi bili na granici da je satri živ. Pizda im materina.
Podiže ruke u zrak, utišava nas, drhtavim glasom kaže Vojsko moja, moji đetići, ajde uzmite bureke i jogurte, brzi ih pojedite i legnite odmah, legnite odjeveni, tko zna kad ćemo opet moći leći. Oružje nemojte nositi u spavaonice.
Uzbuna
Vjetar je udarao o prozore, mahnito udarajući slapovima kiše o stakla koja su drhtala od udara kiše i naleta vjetra. Svako malo nebo zasvijetli pretvarajući noć u dan od bljeska munje, pa se cijela zgrada strese od grmljavine.
Zvuk sirene, prodoran, zlokoban u kišnoj noći. Zavijala, kričala je. Zažmirio sam. Poželio da nisam ovdje. Da se sve ovo ne događa. Požarni se dere s vrata, Uzbuna, ustaj vojsko, ne pali svjetlo. Sve slušam, neće li ruski MIG 29 naletjeti nad jebenu kasarnu na Aerodromu Pula.
Prigušeno svjetlo u hodniku, dovoljno da uzmem svoju pušku i opremu. Municijske kutije već su bile spremne, nikad mi nije bilo jasno, koji kreten je konstruirao te kutije koje imaju desetak petnaestak kila kad se napune municijom, a ručke su od konopa, taman toliko kratkog, da kad primiš kutiju, da te rub drvenog poklopca grebe po gornjoj strani prstiju. Do položaja dođeš sav krvav. Jebem ja njemu mater. I njemu i konopcu. Nadam se da se za ostatak koji je uštedio, objesio namrtvo.
Izletjeli smo van, naoružani do zuba, s tim municijskim kutijama koje nosimo u paru.
Pod od munja skoro bijelim nebom vijugala je četa vazduhoplovne pešadije iz VP 8868/15 na Aerodromu Pula, spremna braniti domovinu od ruskog agresora.
Tandžarama M48, pokojim Kalašnjikovim, dva ručna bacača i puškomitraljezom.
Uskačemo u rov. Rovove smo kopali svakog dana uzduž piste, duboki skoro dva metra, a na odlasku smo ih svakoga dana pokrivali šatorskim krilima.
Rov je bio dobro zaštićen, nije bio mokar. Ne previše. Bilo je malo iza jedan. Navukli smo opet šatorska krila, sjedili u mraku, dahtali poput iscrpljenih ždrijebaca nakon žestokog trka. Pušimo u mraku.
Pogled na sat, prošlo je tri. Šapnem Šimetu, tipu iz Zagreba, Jebem im mater, već smo tu dva sata, a njih nema. Šime me ozbiljno pogleda, veli, Valjda su se zadržali kod Kanfanara, sad će oni. Pa oba prasnemo u smijeh.
Jutro je počelo kampanjolom koja nam je donijela suhi doručak. Jedan mesni doručak iz 1963, po pola na svakog vojnika i pločicu Eurokrema. Jebem ti mater i kombinaciji.
Laso roman, narezan na šnite
Šime i ja se uvježbano, poput mačaka udaljavamo jedan od drugoga. Pogledom tražim Šiptara, bilo kojeg. I on traži svojeg. Trampa je u tijeku. Šipcu jebeni Eurokrem, a nama njegova polovica mesnog doručka kojeg proždiremo vadeći ga poklopcem iz limenke. Kiša pada nemilice, nije stala ni minutu. Šatorska krila su se udubila od težine vode što je kapala, malo po malo postajali smo mokri. Teški šinjeli natapali su se kišom. Sjedim šćućuren na šljemu što je utonuo u blato. Iz torbe vadim Laso roman, praćen zavidnim pogledom nekolicine. Ne, nemam imam samo ovaj. A svima je dosadno. Svi bi čitali.
Vadim bajunet, uvlačim ga kroz sredinu romana i režem. Na listove. Ustajem i kažem, ajmo partizanku. Ja čitam prvi, kad sam pročitao obje strane, dajem Šimetu, on kad pročita daje dalje. Šime ti rasporedi vojsku tako da onaj koji čita najsporije čita zadnji. Ionako vremena imamo na pretek.
Roman je pročitan. A Rusi nisu došli. Ni do Kanfanara.
Valjda su se uplašili vatrenog dočeka Prve čete vazuhoplovne pešadije iz VP 8868/15 u Puli, dodatno educiranom vojnim priručnikom, posve prigodno nazvanim, Velika oluja.
