Sjećam se dosta dobro, sada već davne 2009 godine u Kastvu, u restoranu Kukuriku, sastali su se predsjednici stranaka SDP, IDS i HNS i počeli razgovore o zajedničkom izlasku na izbore, koji su trebali i bili su krajem 2011. Kasnije su se nazvali Kukuriku koalicija.
Bio je to pametan i mudar potez koji je pokazao građanima / biračima da se stvara nova snaga, ujedinjena, kako to političari vele reći sinergija.
Pripremalo ih se dugo. Dovoljno dugo da se stvorila kritčna masa građana koji su jedva čekali da dođu izbori.
Do izbora, parlamentarnih je još godina dana, više-manje, trenutak će naravno odrediti Plenković. A sigurna najava izbora bit će podizanje penzija za prosječno 17,3 EUR, pa će tim potezom Plenković staviti penzionerske glasove u džepić kaputa, onaj u kojem Gordan Grlić Radman drži stolnjake koje je doma drpio ženi.
U ovom trenutku oporba podsjeća na kržljave kaktuse koji. Rastu u pustinji, neplodnom tlu, hodaš hodaš pa onda mali kaktus, jedva vidljiv. Tu je. Postoji. I to je to. Svi oni se bruse, hruste, topču nogicama i čekaju izbore.
A izbori su uvijek baš kad je lijep dan, Sunce mami na izlazak u prirodu, a ne na izlazak u memljiva školska predsoblja u kojima sjede ocvali penzići i nadobudni đaci, djeca nekakvih lokalnih grebatora koji su se uspjeli ogrebati za dobro plaćen posao člana biračkog odbora za svoju dječicu.
Opisana situacija vam se, mili moji, zove stručno slaba izlaznost. A kad je slaba izlaznost, onda čelnici oporbe koji nisu napravili ništa da bi izvukli ljude na birališta i zajebu im roštiljanje kukaju. A disciplinirana vojska krkana uhljeba i lezilebovića slavi.
Na izbore redovito izlaze svi članovi UZP-a (HDZ), penzioneri komunjare, uhljebi s državnih jasala i ono malo građana koji nemaju vikendice, pa ne idu na roštiljanje tog lijepog nedjeljnog dana. Ostali nisu izvučeni na birališta.
Jer ih se nije pripramalo. Dovoljno dugo da bi se stvorila kritčna masa građana koji jedva čekaju da dođu izbori.
Lijepo je kad su ljudi samouvjereni. Volim to. Ali još više volim kad su samouvjereni s pokrićem. Kad znaš što možeš a što ne. Kad znaš s čime raspolažeš. A opozicija sada, to je u stvari mačak u vreći. Postoji, batrga se u jutenoj vreći, skače, a ne znaš koliko je opasan, divlji, koliko je jak, sve dok ne otvoriš vreću.
A vreća se otvara na dan izbora u 19 sati.
Pa iz vreće izađe nekakav kržljavi mačak, olinjali, sav nikakav, ali se dobro ritao dok je bio u vreći. Pa si mislio da je opasan. A ono, mačak sroljo. Mali ptić velki krič. I odma ga pustiš niz vodu.
Stranke opozicije, a to bez obzira na ideološke i kakve sve ne razlike vi oni koji nisu HDZ, HNS, HSLS, konjski trgovci koji se nazivaju predstavnici manjina i bestidnici koji se odazivlju na prezimena Hrelja i Zekanović, a kojih je navodno u saboru sedamdeset i pet, junače se. Svi su sigurni da su već u Saboru i nakon slijedećeg izbornog ciklusa.
Tužno je neprihvaćanje realnosti, stranaka opozicije njihova samouvjerenost u realno, nepostojeću snagu, u realno nepostojeće biračko tijelo koje ih podržava.
Nikako zatomiti nekakve osobne ambicije, vlastito divljenje svojoj veličini i političkom utjecaju. A do izbora je samo godina dana. I onda opet isto. Mali ptić veliki krič.
Svakog dana afera za afera bahatih HDZ-ovaca, pijanih načelnika i pročelnika, kradljivih ministara, lažno dodijeljenih poticaja, upropaštenih projekata Slavonija, neobnovljena Banija, aktivnosti obnove ne bi krenule još dvije tri godine da ne dolaze izbori, rastuća inflacija, podizanje dobne granice za mirovinu, bahato preslagivanje izbornih jedinica, a oporba reagira tanašnim glasom. Jedan po jedan.
A ulice prazne. Nikoga nisu pozvali na prosvjede. Da viknu stanite, nema više.
Tramvaj se više ne čeka.
Nema Čekajmo tramvaj. Opet!
Ljute se, mašu rukama, pišu priopćenja koje niko ne čita. Radije čitaju i vesele se podizanju plaća za trideset eura, lažljivim poklonima Andreja Plenkovića.
Sve dok u oporbi ne shvate, da u ovom trenutku, bez obzira na političke razlike, ne mogu zbaciti HDZ s vlasti nikako osim zajedničkim snagama, gledati ćemo ironično ruganje svima i svakome tko misli drugačije Andreja Plenkovića.
Čelnici oporbe trebali bi stati pred video zid, na kojem se vrti snimka rijeke građana koji danima protestiraju u Beogradu.
I zajednički, bez isticanja bilo kojeg od njih kao glavnog, pozvati građane na prosvjede. I svaki od njih trebao bi se obratiti građanima na tim prosvjedima kratkim govorom. Nestranačkim.
I samo nabrajati afere koje su se redale. Svaki od njih druge afere. Bojim se da bi ih bilo premalo.
Jer, građane treba držati pod parom. Građanima se mora ponavljati, jer zaborav u Hrvata brži je od Rimčeve Nevere. Koju isto treba spomenuti.
A opet, mislim se, što ako sve oni to znaju. Pa ipak neće.
Jer su svjesni svoje slabosti, svog potencijala za izvuć ljude na trg? Pa se i dalje zavaravaju nekakvom samouvjerenošću, u koju samo oni vjeruju? Pa će na kraju opet bit mačak u vreći.
Jučer sam na Twitteru objavio tu ideju, tagirane su sve stranke i pojedinci osim MOŽEMO! jer oni, realno ne mogu. Prokockali su sve. Vladaju gradom u kojem se građani hodajući smiju.
Ko ludi na brašno, jer dok hodaju, škaklja ih trava po jajcima.
Da ne bi bilo, nismo znali.
Vodstva @SDPHrvatske @Socijaldemokrat @MostHrvatska @DPHrvatska i @kpeovic @OreskovicDalija @anka_mrak @MarijanaPuljak trebali bi stati zajedno.
I pozvati građane da dođu čekati tramvaj radi promjena izbornih jedinica koju je napravio HDZ.
Čekajmo tramvaj 2.0 ! pic.twitter.com/f0AvgQ9xif— Spectator (@SpectatorHR) May 25, 2023
