Sutra mi je rođendan. Šesti!

Prošlo je pet godina od pojave ovog portala.

Šest godina od pojave Spectatora biti će sutra, 04.08.

Četvrtog kolovoza mi je rođendan.

Šesti.

Na godinu ću u školu, s punih sedam godina.

Preostaje mi dakle, još samo godina dana igranja, a onda počinju obaveze.

Neće više biti igre.

Bilo je svačega ovih godina, bilo je svakakvih pisanja, svakakvih budalaština prodefiliralo je ovim portalom.

Preko četiri tisuće članaka je objavljeno, pedesetak članaka nisam pisao ja. Svi ostali su moji. Oduvijek su me, kao karakteristike, smetale ljudske gluposti, koje su podnošljive sve dok se ne kombiniraju s ambicijom, pohlepom, krađom.

I počeo sam pisati o tome. A među četiri miliona Hrvata, ogroman je broj pohlepnih glupana, bahatih neinteligenata koji ljude posve otvoreno potkradaju. Broj lažljivaca koji vole da ih se naziva političarima, a samo su sjecikese, ljudi bez karaktera koji bi rođenu mater prodali za osobne probitke, ogroman je.

Unatoč svom tom mom preziru i zazoru od takvih ljudi, nikad nisam poticano na mržnju i nasilje, jer se to kosi s mojim kućnim odgojem i mojim stavovima.

Ali reći im da su budale, lopovi, varalice, uz argumentaciju, e to mi je milo.

Bilo je tu lutanja, bilo je i loših članaka. Ponekad kad prolistam, pitam se jesam li to uistinu ja pisao.

Do sada, u šest godina pisanja povukao sam samo jedan članak.

O bivšem predsjedniku jedne stranke u nestajanju. Čak nije bio ni uvredljiv. Članak je bio utemeljen na činjenicama, ali nisam znao tužnu pozadinu tih činjenica, pa me na to upozorio moj prijatelj Hinko.

I povukao sam članak. Samo deset minuta nakon objave. I danas žalim zbog te greške.

Bilo je budala, partijskih dupelizaca koji su raspisali nagradu za moj identitet, jerbo su spremili na desetke tužbi protiv mene. U ime nekakve partije.

Dobri znanci su kad su shvatili da bih ja mogao biti Spectator, prestali mi se javljati. Jer sam pisao o njihovim strankama. Ne o njima.
Srećom, jer sam spoznao njihovu vrijednost. Pa izgubio nisam ništa.

Naprotiv, dobio sam puno.

Bilo je tipova koji su mi u birtiji uz pivo pričali kako provjeravaju tko je to Spectator. Jerbo su ih nagovorili da to rade.

Puno ljudi zna  tko je Spectator. Ali nitko nije vidio Spectatora da piše i objavljuje. Sve oko identiteta ostaje samo špekulacija.

Poznam nekoliko tipova koji kažu da su Spectator. Neka ih. Nek budu.

Smanjio sam pisanje, jedan članak na dan, osim ako naletim na nešto što me izazove, pa napišem.

Jedan princip, koji je postavljen sutra će biti šest godina, nikada nisam prekršio.

Čuvam identitet izvora informacija. A bilo je bogovskih propitivanja.

I ispitivanja nakon objave nekih škakljivih članaka.

Povjerenje nikada izdao nisam. Niti ću ikada.

Zadnjih desetak dana ozbiljno, čak i dosta skupo, poradio sam na redizajnu portala.

Pokušavao ove gluposti koje pišem prikazati tako da budu pregledne, čitke. Sve je sada temeljito redizajnirano, unificirano, nastojim smanjiti vizualno šarenilo.

Sada je redizajn gotov. Čitatelji koji prate portal na kompjutora svakako će uočiti razliku. Naravno, za svaku sugestiju kako o redizajnu, tako i o pisanju, uvijek sam otvoren.

Čak bih volio da ih bude, da mi u inboxu bude nešto pametno, a ne samo prijetnje i pozdravi užoj i široj familiji.

Ulazim dakle u zadnju godinu zaigranosti i lepršavosti.

Odjeven u novo ruho.

Hvala vam svima, na podršci, čitanju, sugestijama, hvala i na pokudama, jer se i iz njih da svašta naučiti. I o sebi a i o onima koji te kude.

Ja uvijek učim.

Pamtim, koristim stečeno znanje. Ponekad to koristim blago, često vrlo otrovno.

Svega ovog ne bi bilo da smo društvo kakvom smo se nadali. Da je društvo pošteno. Da su političari pošteni, a ne junaci crnih kronika, žetončići i moralni talog.

A borili smo se za posve druge vrijednosti.

A ispalo je ovo što sada živimo.

A ostala je samo šarena laža.

I tužna stvarnost.