Volim računati.
Volim računati. Oduvijek. Ali nisam proračunat tip, premda su mi stalno neke brojke u glavi. Vrte se, dijele, množe, vade se i korijeni. Brojke su mi slabost. I hobi. Još uvijek pamtim i mogu izrecitirati sve tablične integrale. A bilo je to davno, četrdeset i više godina je prošlo.
A uklesano u tintaru.
Računao sam jutros, premda nisam trebao. Jerbo, rezultat ionako znam.
Veći dio svog života živio sam u SFRJ, Hrvatska je došla poput šlaga na tortu u drugom polugodištu moga života. Pa je nastupila vrućina i šlag se prvo otopio, a vrlo brzo i pokvario.
Produktivne i formativne godine proveo sam u Jugoslaviji, kao građanin Jugoslavije, nacionalnost Hrvat. Tako mi je zapisano i u svjedodžbama, a i u indeksima.
I danas, danas je Dan Republike. A stari nije popio malo. Jer ga već dugo nema, a i nije pio. Osim u posebnim prilikama.
Dan Republike, ali i dan genocida nad svinjama. Danrepublička kolinja od Vardara pa do Triglava.
Danas je dan kada je stvorena moderna Jugoslavija, pa ma kako to pretenciozno zvučalo dok gledam slike sa zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, Tita u onoj raskošnoj, ali ofucanoj fotelji koju su partizani oteli nekom bogatom konjskom trgovcu iz okolice Jajca.
Država koja je rođena u Jajcu, a otišla je u kurac.
I danas joj je rođendan. Država stvorena na brdovitom Balkanu, prepunom seljaka i radnika, s vrlo malo intelektualaca, nadljudskim naporima, ali i prisilom pretvorena je u zemlju radnika i seljaka, industrijalizacija je bila u punom zamahu. Gradile su se tvornice, škole, domovi kulture, kazališta, ali i mljekare koje su proizvodile mlijeko i nećete vjerovati i jogurte. Gradili su se brodovi, najveći na svijetu. Tramvaji u Zagrebu bili su prepuni radnika koji su odlazili na posao i vraćali se s posla. Studiranje je bilo poprilično jeftino, naravno ako nisi studirao izvanredno. Velika većina tvornica imala je svoje ambulante sa zaposlenim liječnicima, rendgen uređajima, zubare. Grad Zagreb imao je bolnica koliko ima i danas. U tri i pol desetljeća nije izgrađena niti jedna. Jadranska obala bila je krcata odmaralištima u koja su s obiteljima dolazili radnici na ljetovanje, po vrlo vrlo povoljnim cijenama. Poduzeće moga oca imalo je prekrasno odmaralište na Lapadu, koje je danas pretvoreno u nekakav superotmjeni resort kojem nemreš ni prismrditi.
Grad Zagreb imao je tvorničkih hala kao i danas, ali tvornica bitno više jer su ondašnje tvornice, od kojih su neke bile svjetske perjanice u svojim branšama, nestale a lopovi ih pretvorili u skladišta šverckomerc firmi. Ili izgradili poslovno stambene blokove koji zjape prazni. Imali smo i ogroman stambeni fond, jer su poduzeća kupovala stanove za svoje radnike. Stambeni fond je rasprodan stanarima dolaskom Hrvatske.
Spikeri na televiziji u ta su nas vremena indoktrinirali tekstovima koje su čitali u vijestima, upravo kao i što nas indoktriniraju i danas, jedina je razlika da su vijesti čitali Gordana Bonetti, Helga Vlahović Jelena Lovretić, Želja Fattorini, Oliver Mlakar, Vlado Fučijaš, koji su znali ispravno akcentirati riječ Pantovčak. Jer su bili pismeni. U novinama su oštro pisali Ive Mihovilović, Pero Zlatar, Sineva Pasini, Pero Zlatar, Konstantin Milles.
Danas nema nikoga tko im je i do gležnja.
Zagrebačko sveučilište bilo je među najcjenjenijim sveučilištima u Europi. A tri desetljeća nakon postojanja Hrvatske, bivši zagrebački student ga je dotukao i vlastitim rukama davio dok nije palo ispod tisućitog mjesta u Europi.
Bila su to vremena kada smo svi znali tko je diplomirao, a tko nije, jer smo na predavanja išli. Učili i polagali ispite, poznali se. Lažnjaci se nisu mogli uvući među nas. Od 1981 do 1991. prošao sam cijeli svijet. Više puta, moglo se putovati kud god se htjelo. Dobro, Albanija je bila dugo zatvorena za strance. Putovati mogu i danas. Ali, sučim?
Svinjokolja kao sinonim
Odrastali smo, poput većine mladih na Zapadu, bezbrižno, radili ljeti da zaradimo neku kintu, stopirali, hodali na koncerte, učili, radili-
Moja obitelj nije oskudijevala ni u čemu. Radili smo svi. Dobivali plaće, nakon odrađenog osam satnog radnog vremena većina je bila slobodna, nije se radilo od ve do ve, kako se prohtije gramzivom gazdi. Ako se i radilo, to se plaćalo.
Dugo vremena je Dan Republike bio sinonim za svinjokolju. Jer su praznici bili dva dana, ako je zahvatilo nedjelju, protezalo se na ponedjeljak. Idealno za zaklat prase, napravit čvarke, prezvuršte, nadjenut kobasice. Ja sam uvijek imao kolinje sredinom prosinca.
Danas nemamo svinjokolju, ali imamo minstarku koja se skriva od seljaka kojima ne dopušta svinjokolju. Imamo i seljake u traktorima. A gdje su seljaci s traktorima, nema prometa. Jerbo su na cesti umjeto pred kocem kraj kotla koji grije vodu za ošurit netom zaklano svinjče.
Marija Vučković, tupava ali zato tvrdoglava ukrala je kolinje.
A za nas iz grada, danas toga ima malo. Ili ima vrlo malo. Jer, ako kupiš prase, ne možeš djetetu kupiti cipele. Ako kupiš cipele, ne možeš platiti režije. Ako platiš režije, nemaš za hranu. Magični krug u koji smo uvedeni, kao janje za klanje.
Današnji dan godinama je bio početak Svinjokoljskih svečanosti, ko ga jebe, sada imamo jogurt!
Naravno, sve to možeš imati ako uopće radiš. Ali i ako radiš i dobivaš plaću.
Imali smo dosta, nismo imali sve, ali smo imali dosta za dostojan život.
Sada također, nemamo sve, ali imamo malo, premalo za dostojan život.
Ali, danas imamo državu s međunarodnim ugledom, državu kojoj nekakvi koeficijenti rastu. Ali, koeficijenti ipak rastu malo sporije od rasta cijena malog bijelog hljeba.
Jebo to.
I zato se uvijek, s nostalgijom sjetim Dana Republike, dana kada nisam imao kolinje, nego sam skijao na Voglu, na Pohorju ili na Vitrancu.
A danas ni na Sljeme ne mogu. Jer je pola sezone rezervirano za elitu, koja se dovukla tko zna od kuda.
