Koračao sam vijugavom cestom što vodi poljima oko malog mjesta nedaleko od Vrbovca. Sunčan je dan, ali hladan. Hladnoća me ujeda za lice, kapu sam nabio do očiju. Ruke u džepovima, obrađena polja omeđena šumom u daljini. Tamo, još daleko, kuća, crveni krov se vidi iz daljine. Svakim korakom sam joj bliže, svakim korakom mi je sve hladnije.
Stajem pred ulazom, jako lupam na vrata i primim kvaku. Vrata se otvaraju. Val vreline ošinuo me po licu, po rukama. Glasan uzdah. Hvala Bogu. Ulazim u kuhinju. Masivni stol, kutna garnitura, sve je čisto, uredno. Za stolom moj domaćin i nepoznati muškarac. Pozdravljamo se veselo, toplina struji tijelom, grije promrzle udove. Stavlja na stol veliki tanjur, znao je da ću doći, pa da malo zagrizem. Narezani špek, domaće kobasice, nekoliko kuhanih jaja, čvarci u posudici sa strane. Donosi luk. Stavlja bocu piva pred mene. Ne, ne treba čaša. Primam pivo, a prstom proizvodim zvuk kao da se otvara boca pjenušca. Uzimamo s tanjura, jedemo prstima, ispijamo pivo, lagano se diskretno podrigujemo nakon svakog gutljaja piva. Prošlo je tako vrijeme, vrijeme brzo prolazi kad si u dobrom društvu. Nepoznati muškarac pali cigaretu, poteže dim, pogleda me i upita, Onda, kako ste? Gledam ga zbunjeno, ne sjećam se da sam ga ikada vidio. Smješka se, zna da ga se ne sjećam.
Vi ste mi bili direktor, davno, pred trideset i nešto godina. Kroz glavu mi lete lica, poput dobrano izblijedjelih slika, ali ne. Ne sjećam se. Moj domaćin gleda, kaže da nije znao da se znamo, odnosno da ovaj mene zna. I onda spomene firmu i nastavi, pa dali ste mi otkaz, odmah na početku. Sve sam shvatio u sekundi. A opet, ne sjećam se face. Bilo je toga.
Kroz smijeh govori domaćinu. Ovo kako je gospodin nama dao otkaze, svakako je neviđeno. I vjerojatno se nikada nije ponovilo. Ajde, dajte vi ispričajte Marijanu.
I krene priča…
Lunjao sam gradom tog proljeća 1991. Pred nekoliko dana moja firma u kojoj sam radio deset godina, otišla je u stečaj. A da nije trebala ni u ludilu. Politička volja bila je takva.. Jedna od najvećih i najrazvijenijih firmi u Jugoslaviji, utopila se u bujici stečajeva koji su se tih gadnih dana odvijali, dan za danom. Tehnološki div rastočili su PKV i NKV radnici koji su danima slušali riječi nekakvih Hercegovaca poslanih od Franje. Prljava igra, ne bih je sada pričao. I u šetnji gradom sretnem dobrog prijatelja, sposobnog poslovnog čovjeka. Pijemo kavu, govorim mu da ne radim. Čudi se, ali ne previše. Ima on za mene posao, mogu početi odmah. On je stečajni upravitelj u desetak firmi, previše mu je to, dao bi mi voditi dvije firme, nedaleko od Zagreba, u stvari, dosta blizu moje vikendice. A ja nemam što raditi. A radio bih. Ali nikad nisam radio sa stečajevima. Tumači mi lakonski, nije to problem, radiš što ti sud odredi, a bio si direktor, znati ćeš upravljati ljudima. I tako, primim se ja posla, dva dana sam bauljao trgovačkim sudom, i konačno sam osvanuo u poduzeću.
Bio je petak, oko kraja radnog vremena. Prazno dvorište, pokoji radnik prolazi, sve u svemu pustoš.
Poduzeće ima sedam stotina zaposlenih. Gledam, pa gdje su ljudi. Nema nikoga. Tajnica, pristala i zgodna žena na kraju tridesetih uvodi me u moj ured, nudi me kavom, i pruža mi dopis koji je upravo stigao telefaksom.
Kratak tekst, nalog Trgovačko suda. Rješenje. Poduzeće ima sedam stotina zaposlenih, ima i ugovore koji se odvijaju, potrebno je osigurati proizvodnju na način da se poduzeće svede na sedamdeset, najviše osamdeset zaposlenih.
Gledam, znoj me oblijeva. Psujem u sebi, što mi je sve ovo trebalo? Psujem, najradije bih porazbijao sve, a opet, nitko me nije tjerao. Sjedam u auto i vozim. Dolazim na imanje koje je pedesetak kilometara od Zagreba, a manje od deset kilometara od mog novog posla. Hodam bos po travi, u glavi crne misli. Najcrnje. Ni sam ne znam koliko sam tako tumarao dvorištem dok me nije prenuo dobro poznati glas mog susjeda. Maše, nasmijan, zove me. Ulazim u podrum. Zidovi galicom ofarbani, bačve uredno složene. Gleda me, tanki Errol Flynn brčići, pramen kose što se nestašno spušta niz čelo. Čista čaša, frankovka koja klokoće dok je lijeva u čašu. Ispijam, kao da mi život ovisi o brzini. Ispijam još. Gleda, što je, što me muči? Pričam, ne trebam papir, znam napamet što piše u njemu.
On me gleda, mutnim pogledom, očito je da ne razumije. I onda prozbori. Ne razumijem, a gdje je problem?
Jebi se, kako ne razumiješ. Šesto i nešto ljudi. Ej. Više od pola tisuće moram u ponedjeljak i utorak spičiti na burzu. Da bar kojeg poznam, pa da ga poštedim. Ili baš zato potjeram. Šesto i nešto ljudi moram potjerati, jer je to volja nekakvog ćate na Trgovačkom sudu.
Smije se, uzima olovku i papir, uvijek je pisao tintoblajkom našiljenom na obje strane.
Vuče okomite crte, kao da će pisati rezultate kartanja. I onda upisuje neke datume. Pojma nemam što radi. Sve mislim da je neka zajebancija. A meni nije do zajebancije. Ni malo.
Vidiš ove datume, ovo su ti u ovom kraju važniji datumi, datumi sjetve i datumi žetve, pšenice, kukuruza, berbe grožđa. Kimam glavom. E pa dragoviću moj, uzmi popis radnika koji su u te dane bili na bolovanju, dvije ili tri godine za redom. Ne na godišnjem, ne na slobodnim danima. Na bolovanju. A ja znam, jer ih gledam ima ih i ovdje kod nas desetak, pa znam o čemu pričam. I njih staviš na popis i to je to.
Vikend sam proveo u košmaru. Iako su prošle brojne godine, sjećam se tjeskobe, sjećam se detalja, kao da je bilo jučer.
Dolazim u poduzeće. Sedam ujutro. U dvorištu ni šibicu na pod baciti ne možeš. Skupili se radnici. Jedan viče, Skini mu krvatlina. Drugi jebe oca i majku. Meni. Probijam se do ulaza, na vratima zalijepljena odluka Trgovačkog suda. Sve je jasno. Svi znaju. Pozivam kadrovsku službu. Dvije žene. Jedna, rekao bih godinu dvije do penzije, a druga mlada, obukla dopičnjak i štikle koje je tište i nabada u njima ko koza. Sredila je uvjete za ostati na poslu.
Pružam im tintoblajkom ispisan papir. Imaju kompjutor, imaju sve podatke, mogu mi dati ispis za sat dva. Stara, ona je šefica, plaće ko godina. Jer će dobiti otkaz. Dopičnjača sjedi i neprekidno križa noge tako da je otvoren pogled na gaćice sa srčekima.
Nećete gospođo, nećete dobiti otkaz. Obećavam Vam, radit ćete do kraja ako se mene pita. A pita me se, ali samo uz uvjet da ovaj popis dobijem za dva sata i da nitko za njega ne zna.
Izlaze, plačući i vrteći dupetom, kako koja.
Popis je bio brzo gotov. Gledam, gledam redne brojeve. Šest stotina četrdeset radnika od sedam stotina bolio je kurac za poduzeće. Sjetva, ode on na bolovanje. Žetva, ode on, naravno na bolovanje. Berba, nema ga, jer je bolestan. Boli ih kurac.
Ima ih i više no što je neki ćato na Trgovačkom sudu procijenio. Zovem šefa proizvodnje. Ozbiljan i odlučan čovjek. U dvije rečenice mu pojašnjavam, vidim da je sve shvatio, koga od ovih koji trebaju otići, on treba za proizvodnju. Označava ih. Ima li koja samohrana majka, ima tri. Ostaju i one. Ukupno 79.
Gledam na sat. Deset sati je. Izlazim van, ljudi stoje. Penjem se na nekakvu prikolicu, žamor je utihnuo. Pozdravljam, predstavljam se jednom rečenicom i kažem da sam došao provesti odluku suda, na način na koji ja osobno mislim da je pravičan. Huk, glasan. Šutim i čekam. Onda opet tišina. Izgužvani papir ispisan tintoblajkom, opet je u mojim rukama.
I neki glas, nalik mojemu progovara glasno:
Svi vi koji ste u datume sjetve, žetve, berbe u zadnje dvije godine bili na bolovanju, javite se u kadrovsku službu.
Grobna tišina. Prijeteća. Gledam, nije gnjev u očima. Zbunjenost. I onda, polako, posve polako, počinju se razilaziti. Jedan dobaci, Pošteno, potjerali smo se sami.
I to je bilo tako…
Čovjek za stolom se smije. Da, bilo je upravo tako. Nismo imali ni jedan argument protiv. Kao da je znao za običaj da poduzeće skoro da prestane raditi radi poljoprivrednih radova.
Gledam ga, ispijam gutljaj piva.
Nisam znao. Ne mora se sve znati. Dovoljno je znati ljude koji znaju. I slušati ih!
