Gastarbajteri

U davna vremena išlo ne na gastarbajterstvo u Njemačku. Pa se dolazilo kući za blagdane, s kariranim šeširićem, šarenom kravatom što je parala oči, Mercedesom 200D kupljenim negdje na otpadu, a na maski kilera bila je obavezno pričvršćena potkova, za sreću. Hvalilo se životom u Njemačkoj, da bi se onda vratilo u drvenu baraku negdje na blatnom gradilištu u Bavarskoj i radilo danima, sve da bi se moglo nataknut na glavu jebeni karirani šeširić i pričati zavidnima kako si uspio.

Odluči neki čovjek da i on ode u gastarbajt, ali u Sovjetski savez. On će poći prvi, a prijatelj će doći za par mjeseci, kad ovaj javi kako je.

Čuli su da Sovjeti čitaju sva pisma, pa su se dogovorili da ako pismo bude napisano crvenom tintom, stvar ne valja i da ovaj drugi ne dolazi. Nakon dvadesetak dana dolazi pismo, plava tinta. Život u SSSR-u je divan. Dobio je prekrasan stan, plaću, posao je lagan. Drugo pismo sonio poštar, adresa napisana plavom tintom, a Boga mi i pismo. Kupio je auto, od samo jedne plaće. U dućanima obilje. Hrana jeftina. Onda neko vrijeme nije bilo pisma, pa konačno, dolazi pismo. Pisano plavom tintom. Oprosti što ti se nisam javljao, ovdje je divno, nema što nema, ali eto, dvadeset dana po dućanima tražim jebenu crvenu tintu. I nema je.

Povratnici

Pred otprilike godinu dana, Vlada je objavila pompozno, upravo kao što to čini uvijek, novu demografsku mjeru. Povratnicima će davati potporu od 200.000 kuna.

Iliti 26.500 EUR-a, moram preračunati u EUR-e, da mi ne osvanu inspektori i ne kazne me.

Znam da se nakon mjesec dana vratio jedan čovjek i iskoristio poticaj, uzeo lovu. Iskreno, ne znam jel taj novac uzeo i Nikola Kalinić koji se vratio u Ajduka. Razmišljao sam tada o tom čovjeku, ne o Kaliniću. Što li su mu radili tamo gdje je živio, da je odlučio vratiti se, jer je shvatio da je u Hrvatskoj bolji život? Možda su ga zlostavljali na poslu, tukli? Silovali? Ništa mi drugo ne pada na um, jer sve ostalo se događa i ovdje. Kakav li je pasji život imao tamo, da je zaključio da je ovdje bolje?

Možda je čovjek bio negdje pastir, bez dodira sa stvarnošću, u njemačkim ili austrijskim Alpama, pa je negdje na livadi našao odbačene novine i sricajući pročitao da Hrvati eto nude 26.515 EUR-a onima koji se vrate.

Možda čovjek nema poslovnu sposobnost? Ne znam. Život je čudan. Najčešće zajeban.

Vratio se

Jer, tko drugi bi ostavio bilo koje društvo, bilo koje okruženje, da bi se došao nastaniti u Hrvatsku? Ovdje raditi, baviti se poduzetništvom, držati ruke na džepovima da ti pohotni državni službenici ne otmu zadnju lipu. Snalaziti se u šumi blesavih i krajnje nelogičnih propisa. Boriti se protiv mafije kojoj svojom djelatnošću misliš konkurirati? Beskrajno podmićivati lokalne šerife, načelnike, da bi dobio neki komad papira bez kojega ne možeš dalje. Trpjeti bahate i zlonamjerne inspekcije koje ti dolaze s nasladom uništavati tek pokrenuti posao. Tražiti svijećom radnike koji su voljni raditi, a kafići u mjestu gdje si se nastanio prepuni gologuzana koji svi čekaju da zavrneš rundu? Plaćati divljački skupe režije po načinu obračuna koji ne razumije nitko.

Pisati nekakve puste elaborate o opravdanosti nečega, da bi ti banka dala krvničke uvjete za neku kintu koja ti treba za pokrenuti posao. Šetati ulicom i sretati oslobođene kriminalce koji prolaze kraj tebe izlazeći iz skupih automobila, dok ih prolaznici gledaju sa zavišću, jer su uspjeli. Gledati na televiziji njuške koje te uvjeravaju da živiš odlično. Da si sretan. Da u ti zahvaljujući nadljudskim naporom osigurali cijenu goriva nižu za čak jednu lipu po litri. Ali, samo za ovaj tjedan. Moraš kupiti plavi dizel, čija je cijena skoro kao cijena benzina.

A 26.514 EUR-a kopni brzo.

Te daj načelniku, a i pročelnik bi nešto. Referent u nekakvoj investiciji stalno spominje neki IMT, ti budala misliš da se radi o traktoru, sve dok ti nisu pojasnili da to znači Ima mene tute?

I kad sve ugradiš, i dodaš te komore i dodaš te režije, lagano prošeći do livade. Gdje si sam.

Stani, udahni duboko. I pošalji sam sebe u pičku materinu.