Došlo mi je da ne pišem. Danas. Sutra. Nikada više. Da pošaljem portal u tri lepe pičke materine. I ostavim se svega. Primim se svoje stolarije, primim se ispijanja kava u kafićima u centru i gledam pristale i njegovane fircigerice, kako im se suknje lagano lelujaju dok u štiklama prolaze kraj mene.
Jer, i pisanje, ali život u Hrvatskoj naprosto nema smisla. Nema smisla ništa. Vegetiraj i nadaj se da ćeš biti koliko toliko zdrav, da te ne dohvati kotač Vilijevog zdravstva. Jerbo si onda najebo.
Jebo si ježa u leđa.
Dok hodate cestom srećete ljude. Milion ljudi ste valjda u životu sreli, a da ih ne poznate. Anonimnih mrava, baš poput vas. Tek ponekad, rijetko, sretnete nekakvu njušku iz javnog života, pa se onda na kavi ili u obitelji pohvalite, srela sam tu i tu, ili sreo sam toga i toga.
Zaspao sam jutros, probudio sam se kasno, osam sati je za mene užasno kasno, i lijeno otvaram poruke.
Ugledam sliku tipa, nešto mi je poznat, ali onako, može biti bilo tko. Nikad čuo nikad vidio. Znam da sam ga svojevremeno vidio kako se šulja SDP-ovim domjencima, u Novom Zagrebu Istok, kako trpa kanapee ko da mu je zadnje. Ne stigne ni razgovarati, kako se to kaže, družiti se, jerbo je pristojan čovjek, pa nemre govoriti s punim ustima i pljuckati vam u lice komadiće slinavog toasta i smotanih inćuna, a trpao je bez prestanka.
Žderonja sa SDP-ovih domjenaka, tip kojem valjda doma ne daju previše jesti, prosječan čovjek u izlizanom odijelu, nevješto zavezane kravate, piše u novinama, oštetio je državu za samo 600.000.000 kuna. Šest stotina miliona kuna.
Tip s ceste, anonimac koji ždere kanapee. Besplatne. SDP-ov kadar koji se uguzio u vlast.
Oštetio državu za 600.000.000 kuna, Jerbo je bio ravnatelj nekakvog CERP-a. Centra za restrukturiranje i prodaju.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Što restrukturira taj kanapeist, pojma nemam, što prodaje, veći mi je jasnije. Prodaje i moje i vaše, a to što je prodo, moglo je biti 600.000.000 kuna skuplje, taman da bi došlo do realne, tržišne cijene. Pa je oštetio državu.
Uhvatila me jeza. Strah me ići na posao. Jer na posao idem tramvajem. Pa ću susretati ljude koji negdje žure, idu na posao, idu poslom na nekakve sastanke. Nepoznate ljude, u izlizanim odijelima, bezizražajnih lica, lica koje zaboraviš za pola minute. Kad bi svakog od njih zaustavio i ponudio mu tacnu s kanapeima, drpio bi dva tri, jednog bi odmah utrpao u usta, a dva bi ponio sa sobom. Slika i prilika žderonje sa SDP domjenaka.
Jedan od onih bezličnih koje srećete, oštetio je državu u kojoj životarimo, teško životarimo za 600.000.000 kuna.
A srećete ih na stotine, na tisuće. Neka je svaki deseti, ma svaki stoti oštetio državu, bi li vam postalo jasno, da uopće nema smisla živjeti u ovoj državi.
Postaje li vam jasno, što smo sve mogli imati, kakav smo život mogli imati, kakvu su budućnost mogli imati da nije bilo takvih, nikad čuo, anonimnih smradova. A koliko li ih radi po agencijama nerazumljivih imena, općinama, županijama, gradskim upravama?
I došlo mi je da uopće više ne pišem, jer pisanje je uzaludno, tek da ponekad, kad se sjetim, ponovim članak, Država nam je za kurac.
