Grad Zagreb.
Stoljećima leži pod obroncima Medvednice. Stanovnike su često ugnjetavali nekakvi silnici, radeći što im se prohtije.
Pamti ovaj grad i Franju Tahya, pamti i silnika Khuena Hedervarya, pamti i poništene, a regularne izbore, na kojima su Zagrepčani izabrali gradonačelnika koji nije bio po volji silniku Franji T.
Koji nije bio Tahy, ali je tu negdje. Taj je pak silnik odbio potpisati suglasnost za imenovanje izabranog gradonačelnika i na njegovo mjesto stavio marionetu koja je svakodnevno dolazila u njegove dvore na Pantovčak po svoje mišljenje.
Rečeni je Franjo jako volio nogomet, od mladenačkih dana, kada je kao oficir JNA zavolio FK Partizan, kako je bio i red, da bi na kraju postao i predsjednik FK Partizan iz Beograda. On Hrvat, predsjednik kluba koji je bio simbol jugoslavenstva. Toliko o ugnjetavanju Hrvata od strane mirnodopske JNA.
Jednako snažno i strasno, kako je volio Partizan, volio je i tvorevinu iz Maksimira koja je imala sjajnu prošlost, pod nazivom Dinamo. Od kada je Franjo počeo iskazivati svoju ljubav prema Dinamu, klubu je svako malo mijenjano ime, pogađate, prema nahođenju i trenutnom raspoloženju rečenog Franje. Rečeni je gospodin bio onako, malo osebujan pa je recimo, na Generalnoj skupštini UN, u prilog tvrdnje da na ovim prostorima oduvijek žive Hrvati, citirao je novokomponiranu domoljubnu poskočicu riječima:
Na kamenu tvrdom o tom slova pišu,
“Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu”
Autora Dražena Žanka, slabo poznatog pjevača, ali zato poznatog povjesničara.
Česte promjene naziva kluba Dinamo u različite protuprirodne kovanice i inačice pjevali su navijači Dinama u svojoj čuvenoj pjesmi:
Ima jedan čovjek čudan
Po imenu Franjo Tuđman
Prije svakog spavanja
Mijenja ime Dinama.
Kao što je mijenjao nazive klubu-igrački, mijenjao je i trenere. Za vrijeme desetogodišnjeg drmanja klubom, promijenio je trenere petnaestak puta, neko su bili treneri i više puta.
Najdulje se zadržao Miroslav Ćiro Blažević, čak dvije sezone.
Nakon toga, pet godina kasnije Ćiro Blažević proglasio je sam sebe trenerom svih trenera, nakon osvojenog trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, kojem je nazočio naravno i rečeni Franjo, a čuvena je večera s gangsterom Bagarićem, koji je kao ugledni član društva dobio čast ugostiti predsjednika Republike, a pošto nije znao francuski, onda je naručio kompletan jelovnik za veselo društvo, gospodina Franju ali i Ćiru koji mu je ulizički sjedio u krilu.
Franje više nema. Novi Tahy zove se Milan Bandić.
Tisuću kvadrata na istočnoj strani Trga bana Jelačića, rekli bumo, top topova lokacija u Gradu Zagrebu.
Uopće, već tridesetak godina Ćiro Blažević smara naciju svojim doskočicama, sitnim lukavstvima, a nadasve dupelizačkim stavovima prema predstavnicima vlasti, naročito ako pišu desnom rukom.
Često sam na Špici sretao Ćiru. Onda sam shvatio da me zamara, da ga zaobilazim svaki puta kad ga vidim, ako je udaljenost dovoljna da to napravim elegantno.
Ćiro je Špicu doktoriro. Pozna sve i svakoga, dobacuje, mudruje.
Znam da stari vrag vidi sve, njegovo bistro oko uočava sve, mozak britak, pamti sve. A računa bolje od Casio kalkulatora.
Zato me ni malo nije začudila činjenica da je upravo njegov sin, također Miroslav Blažević, vlasnik firme Ledeni zgoditak, s temeljnim kapitalom od čak 20.000 kuna, jedan od zakupaca ružno renovirane nekadašnje Gradske kavane, top lokala u Zagrebu, sada kavane Johann Franck.
Za vas koji nemate sreću imati za gradonačelnika Milana Bandića inače zemljaka Ćire Blaževića, obojica naravno BiH, taj ružno adaptirani Johann je veeeelika kavana, na tri etaže koje se protežu na 1000 m2.
Tisuću kvadrata na istočnoj strani Trga bana Jelačića, rekli bumo, top topova lokacija u Gradu Zagrebu.
Mokri san svakog ugostitelja, ali vjerujem da niko ni ne pita za zakup te kavane jer im se odma zaledi krv u žilama pri pomisli na ogromnu cijenu najma po metru kvadratnom, pa još pomnoženo sa tisuću.
Najam takvog objekta je najmanje pedeset kuna po kvadratu, što znači da bi trebalo svaki mejsec okinit 50 soma kuna samo za najam, pa još režije, porezi, prirezi, zarezi, narezi s va sranja kojima država i grad uvlače ruku u džep poduzetniku. Pa još plaće.
Pa kako ćeš radit u Johannu kad su troškovi ogromni.
Ali gradonačelnik grada Zagreba, čovjek je mekane, pamučne duše, kad su u pitanju njegovi zemljaci iz BiH.
Pa se cijela kavana, svih tisuću metara kvadratnog prostora sada iznajmljuje za 5.100 kuna mjesečno.
Sto sedamdeset kuna na dan. Odlukom gradonačelnika, Milana Bandića.
Poznam bar 32 cugera koji dnevno zapiju više.
Kad bi cugal u Johanu Francku, samo jedan od njih, gospon Martin, cuger koji ne pije nikakav alkohol osim loze, s petnaestak svojih loza koje kresne prije ručka, platio bi najam koji sinek gospona Ćire, zemljaka gradonačelnika koji je taj posao odobrio, oba iz BiH, i njegovi veseli pajdaši iz firmi Johan Franck i Edmonmd Studio, moraju platiti gradu Zagrebu u iznosu 170 kuna dnevno.
Za samo tisuću kvadrata prostora.
Najam se plaća od samo jednog cugera.
U tu kavanu dolaze na kavu i inspektori USKOK-a. Zar ste mogli i pomisliti da bi im bilo što moglo biti čudno?
I kaj da velim, a da ne budem proglašen šovinistom, primitivcem?
Nebum rekel niš. Jer sam navikel.
Mogu samo zapjevati. Jer tko pjeva, zlo ne misli.
Može li ona Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac?
Sve ovo za 170 kuna na dan. Gdje to ima?
Kod zeme Milana.
[ngg src=”galleries” ids=”13″ display=”basic_slideshow”]
