Đikan u obrani Barbatskog kanala

Sjećam se davno, osamdesetih, vrućih ljeta u Istri.

Na prekrasnim, prepunim plažama, Njemice i zavodljive tamnopute Talijanke, namazane Sun-Mix kremom za sunčanje, izlagala su svoja tijela Suncu, a mi smo vrebali užarenim pogledima iza lažnih Ray Ban naočala, ne bi li se kojoj napela guma od gaćica preko kukova, ne bi li možda ugledali nešto.

Pa kada se ostvario san, tijesne Speedo gaće su nas sprječavale ustati se i ići rashladiti u vodu.

Guštanje u pogledu na živu prirodu, prekidala je cika razdragane dječurlije što, su se igrala onim ogromnim Nivea loptama.

Živopisan žagor plaže, pomiješan sa pljuskanjem i šumom valova koji udaraju o obalu, pa se povlače, ostavljajući zaglađen pijesak.

I onda strahovita eksplozija.

Odjednom, tišina.

Sekundu dvije, da bi se na horizontu u niskom letu pojavio vojni avion, tada razvikani MIG 21, ponos svakog poštenog Jugoslavena, a boga mi srce je zaigralo i Jugoslovenima, kojih je bilo podosta na plaža ma diljem obale.

Samo parsto metara nad glavama kupača i što je važnije, kupačica, koje izlažu svoja božanska tijela na plaži, u koja ja buljim kroz lažnjake, prelijeće MIG21, sa pilotom Sretenom Spasojevićem iz Niša, u kobasičastom anti G odijelu, važno se kurčeći, dok mu iz onih rupetina na motoru u odlasku gledamo vatru.

Nije prošlo ni pola minute, evo drugi s lijeva, pa onda treći s desna, četvrti sprijeda, peti zguza.

Jebate, jel ovo plaža u Istri ili je Okinawa, pa je bitka za Okinawu, a da ja to ne znam?

Poginut ću radi pola sekunde bljeska, koji nastaje kada se napne lastika na gaćama nekakve Utti iz Bremena ili Claudie iz Venezie!

Dugo mi je trebalo da shvatim.

To se, onda još naše, mange kurče pred turistima i ostalim antinarodnim elementima. P

Postoji samo jedan avion, koji leti poput muhe bez glave, usporava, pa ubrzava, probija zvučni zid, pa preleti nad plažom, pa onda slijeva, zdesna, sprijeda, zguza.

Točno onako kako bih ja postupao sa tim Utti i Claudiama.

Da bi kasnije turisti, ali i antinarodni elementi mogli prepričavati onima kojima trebaju, kakvo moćno zrakoplovstvo ima Jugoslavija.

Ili je to bilo samo vazduhoplovstvo jugoslovensko?

U cijeloj su priči jedino ostale prikraćene Utti i Claudia.

Dakle, turistička sezona je korištena da se pokaže vojna snaga, od jednog aviona.

Prolaze tako godine, ali navike ne.

Nipošto.

U sred sezone, u vrlo prometnom Barbatskom kanalu, prepunom brodica, čamaca, ali i jahtetina, nakrcanih ljudima koji uživaju u prekrasnoj prirodi, toplini i prekrasnom moru, šizofreno je projurio ponos hrvatske mornarice, raketna topovnjača, brzinom od dvadeset čvorova.

Premda je u Peljaru navedeno da je maksimalna dozvoljena brzina šest čvorova.

Kapetan nekakav Jozo Leko, prebacijo je brzinu. Smo tri puta.

Pa je u uskom kanalu napravio valove više od jedan metar, bacajući brodove i čamce poput orahovih ljuski.

Jer je vozijo nekakve carinike na hitnu intervenciju.

Moš mislit.

Ko ih jebe, što su došli ovamo?

Mogli su u Crnu Goru, ili Grčku.

Jer, ovo je naše more.

A kapetan, nekakav Jozo Leko ga čuva.

Od uljeza.