Amerikanci se sjećaju, naročito oni stariji, gdje su bili u trenutku kada su zaznali da je ubijen Kennedy. Oni rođeni nakon smrti Kennedya, uglavnom se ne sjećaju.
Stariji Hrvati sjećaju se gdje su bili u trenutku informacije o smrti Tita. Premda tu ima dosta dilema. Mnogi se sjećaju da su se odma napili i pjevali od sreće. Oni nisu bili među onim milion koji su došli oprostiti se na Glavni kolodvor. Ne sjećaju se.
Nisu bili ni među onima koji su satima stajali uz prugu čekajući da prođe Plavi vlak s tijelom Maršala na putu od Ljubljane prema Beogradu. Oni se toga ne sjećaju. Jedino čega se sjećaju iz škole je da je ZDS stari hrvatski pozdrav, da je Juga bila tamnica naroda, da nije bilo jogurta.
Možda bi im nabijanje na kurac ipak malo razbistrilo misli?
Ja se sjećam. Sjećam se strašne vrućine, u tablet, da pred dvadeset godina imao sam tablet dobri stari HP TC100, umetnute tv kartice i praćenja finalnog meča na dalekom Wimbledonu. Sjećam se Goranove pobjede. I sretan sam zbog toga!
Sjećam se koliko sam puta jebao širu i užu familiju Goranu Ivaniševiću, sjećam se kako sam psovao, skakao, oduševljeno vikao kod svakog osvojenog gema.
Meni je taj jebivjetar, radi kojeg je Wimbledon morao angažirati prevoditelja koji je pokušavao prevesti komplicirane Goranove psovke, svojom pobjedom donio puno sreće.
Baš prave istinske sreće, ono, nikakav nacionalni ponos. Sreće zbog uspjeha čovjeka koji je dokazao da se radom, čak i kada te svi otpišu, mogu napraviti čuda.
Dvadeset je godina od toga dana.
Hvala Ti Gorane!
