Vrijeme je za analogiju. Probajte vi što radite u državnim poduzećima, naručiti neku uslugu za recimo 130.000 kuna. I posao se izvrši. Izvrši se čak u redu. Krajnji korisnici usluge, a to su radnici poduzeća u ime kojeg ste vi naručili uslugu su zadovoljni. Ali, uvijek postoji neki mućak. Netko tko petlja. Nekakva, nazovimo je Anđelka, podozrivo gleda sve to. I onda kopira nekoliko papira, pa poliže kuvertu i pošalje na DORH. Onda vas nakon nekog vremena zovu na policiju na informativni razgovor. Vi blage veze nemate o čemu se radi, a neumoljivi drot s druge strane žice samo brbonja odsječno i surovo Saznat ćete.

U Heinzelovoj u Gospodarskom kriminalu beljiš oči ko fildžani, najradije bi se smijo, ali ozbiljna faca murjaka te nekako sprječava u tome. On strpljivo piše, bilježi, pred njime sada već podosta papira vezanih na taj slučaj. Čovjek je čini se pošten i objektivan. Sluša te dva sata, vidiš da razumije. Vidiš da razumije i da te neko zajebo.

Zatvara bilježnicu, pa onda kaže, Ja iskreno, uopće ne znam zašto ste Vi ovdje, ali moram Vam reći, ovi papiri idu na DORH, ja radim po njihovom nalogu, pa ćete i sa njima imati posla.

Sve gledaš, pojma nemaš što dalje. Izgubljen. Nikad na sudu bio nisi, osim kad te murja uhapsila radi pišanja na Otokaru na izlasku s čage u Šrapčevoj. Pa te sutkinja za prekršaje smijući se rebnula kaznom otprilike cijene šteke Opatije.

Prošlo je nekoliko mjeseci, pa poziv s Županijskog suda u Zagrebu, jerbo te čeka istražni sudac. Pa pričaš njemu kako je bilo. On diktira. Vidiš da pojma nema ni o čemu. Ne razumije, a i ne trudi se previše. Ti si samo bijednik vrijedan 130.000 kuna, a njemu kroz sobu prolaze milijuneri. Ko te jebe.

Onda se ne događa ništa. Ti pizdiš od nervoze, zoveš sud, pitaš suca što se događa. Zadivljujuće ljubazno objašnjava da je spis taj i taj dan vještaku na vještačenje.

I tako, još jedno ispitivanje nakon skoro godinu dana kod drugog istražnog suca, on gleda u neke papire za koje kaže da su izvještaj vještaka. Pita neke brojke, onako s neba pa u rebra, brojke par godina stare, iščupane iz konteksta. I diktira zapisnik. Dosta korektno.

Onda dođe optužnica, na koju se možeš žalit. Žališ se, skoro odmah dobiješ odbijenicu i poziv, i odluku o imenovanju sudskog vijeća. Potpisao Turudić. Sav si sebi važan. Turudić ti je potpisao. Ujeo Turudićev autogram.

Onda počne suđenje. Nadrkana sutkinja, koja cijeli dan mrzi i sebe i cijeli svijet. Formalnosti su prošle. Iskazuju svjedoci optužbe. Ljudi pričaju kako je bilo, ne shvaćaju zašto su tu na sudu. Anđelke nema.

Vještak pozvan svjedočiti iskazuje da je posao obavljen korektno, nešto niže od stvarnih tržišnih cijena, te da je obavljen u redu.

Predstavnik poduzeća, nekakav pravnik, iskazuje da poduzeće nema nikakvih potraživanja od optuženog.

Sutkinja zaključuje da su ispitani svjedoci optužbe te da ovaj sud ne nalazi za potrebno ispitati svjedoke obrane.

I tako, nakon dvanaest ročišta, svaki mjesec jedno, sutkinja koju u sebi odavno zoveš koza, drapi ti godinu dana zatvora. Pravog. Tvrdog. S tuširanjem i padanjem sapuna.

Onda se žališ. Kome, Vrhovnom sudu. Onda čekaš u dan dvije godine, pa poziv. Vrhovni sud. Tepisi s visokom florom da škakljaju po jajcima, toge, preserans na najjače.

Ne smiješ beknit niti riječ. Na kraju samo veliš da nisi kriv i da su ti sjebali život. Dobro, ne baš tako.

Onda čekaš jope. Pola godine. Dođe nešto što se zove Rješenje. Piše unutri da se u potpunosti ukida presuda jer nije zasnovana ni na kakvim činjenicama, te nalaže suđenje pred novim sudskim vijećem. A da ti nisi tražio izmjenu.

Bit će da su suci dok su čitali tvoj spis shvatili ono što si ti shvatio davno. Da je sutkinja obična koza.

Obnovljeno suđenje, tužiteljica, lica poput tužne vrbe, poput isprane krpe za pod, skače i kaže mi bi se htjeli ispričati gospodinu za nevolje koje traju šest godina, mi bi odustali. Sudac ozbiljnim glasom kaže, Država se ne ispričava, ovo ne ulazi u zapisnik, ali gospodinu će biti drago čuti.

Tako je to u pravosuđu.

Tako olako DORH podiže optužnice. Lako ko što dijete lako zvečku diže.

Čovjeku su sjebali šest godina života. Isprana tužiteljica i sutkinja koza, žene koje cijeli dan mrze same sebe.

Optužili ga za posao koji je obavljen, čak po nižim cijenama od tržišnih.

Kako li će DORH reagirati na slučaj koji u kosturu podsjeća na ovaj?

Naručena usluga, plaćena doduše sedamdeset i pet puta više, a da krajnji korisnik, ovaj puta to nisu radnici, nego sud, nije ni malo zadovoljan.

Ili je ipak samo vuk ujeo magare?