Hrvatska je sretna zemlja. Ima more, ima i otoke i bodule na njima. Ima i žitnicu na kojoj bi mogli zasaditi masline, koje ne bi imao tko brati, pa bi bile neobrane, jer nema koga da ih bere. Ima i nešto planina, taman visokih da se navuku snježni topovi pa da se troše milijuni kubičnih metara vode kako bi se napravio umjetni snijeg. Da je poživio Milan Bandić, vjerojatno bi sa svojim pajdašima nasuo Medvednicu ,pa bi Sljeme bilo visoko 2.000 metara, a to je već druga stvar. Ima Hrvatska i nacionalne manjine, a manjine su ukras u kruni svake države. One se samo zovu manjine, a u stvari one su kingmakeri, one određuju tko će vladati državom. Krunski dragulji. A imamo i najvažnije. Imamo Bosnu. Jer oduvijek znamo, jebeš zemlju koja Bosne nema. Imamo i nemamo Bosnu, jerbo je Bosna i Hercegovina suverena država, pa ma što tko mislio o tome. Preživjela je Bosna i turski zulum i ratove, preživjela je i Tuđmanovu salvetu. Eno je, stoji kakva je bila, u Avnojskim granicama, što je u redu, jer Jugoslavija je nastala na zasjedanju AVNOJ-a, rođena u Bosni, u Jajcu da bi otišla u kurac, ali po cijeloj svojoj teritoriji.
Iako znam da je puni naziv te države Bosna i Hercegovina, oduvijek govorim Bosna. I meni će Bosna biti sve do kraja života, ako ću baš u posljednjem trenutku razmišljati u Bosni. To vam je ko u onom starom vicu,
Pitali Muju odakle je.
-Iz Bosne! Mujo će ko iz topa.
-Zašto vi Bosanci uvijek kazete da ste iz Bosne, a ne iz Bosne i Hercegovine?
-Pa tako i moj rođak Haso koji radi u Vodovodu i kanalizaciji, kad god ga pitaju gdje radi, on kaže u vodovodu, a kanalizaciju nikad ne spominje!
Da nemamo Bosne imali bi danas pokoju bolnicu više. Jerbo je Hrvatska nemilice trošila novac poreznih obveznika kako bi sagradila bolnicu u Mostaru. Da nemamo Bosne imali bi danas barem dvadesetak tisuća intelektualaca manje. Da Bosna nema benzinskih stanica, mnoge političke stranke bile bi stranke neukih radnika, seljaka, a ne visoko školovanih intelektualaca. Da nemamo Bosne, ne bi tko imao upravljati državom, falilo bi nam ministara, državnih tajnika, zaposlenika u državni službama. Andrej Plenković bi teško sastavio Vladu. Da nemamo Bosne, mnogi gradovi ne bi imali gradonačelnike, načelnike, pročelnike. Zagreb od 2000. do danas ne bi imao gradonačelnika. Da nema Bosne, Crkva bi bila desetkovana, ne bi bilo svećenika. Da nemamo Bosnu, ne bi imali ni vidjelice, a vidjelice ne bi imale gdje na obali mora graditi viletine. Da nemamo Bosne, gospodarstvo bi nam bilo u kurcu, jer su mnogu rukovodeći kadrovi, naročito u državnim firmama, kako bi ja to reko izbosne.
A opet, što bi Bosanci bez nas Hrvata?
Živjeli bi danas puno lošije, znatno lošije, jer cvijet hrvatskog gospodarstva svakim danom odlazi u Bosnu, da tamo ostane doživotno. Jerbo se ne smiju vratiti. U Bosni je tajkun Miroslav Kutle, čudo pretvorbe i gospodarstva iz Tuđmanova vremena. U Bosni je i Zdravko Mamić, mezimac države i predsjednice nam Kolinde. I brat mu je bio Kolindin mezimac, pa eno i njega u Bosni. Ali ne zato što su bili mezimci, više su tamo radi teškog kriminala. U Bosnu je pobjego i Branimir Glavaš, pa se vratio, a opet će kad bude trebalo. U Bosnu je davno odšetao i doktor Asim Kurjak, pa se vratio. U Bosni je i nekadašnji SDP-ov miljenik i financijer Tomislav Opačak. Sestra mu još nije. U Bosnu su pobjegli brojni kriminalci, koristeći blagodati dvojnog državljanstva. Ali ta stvar funkcionira na bazi reciprociteta. Hrvatska vrlo rado prihvaća i njihove kriminalce, ratne zločince, pedofile, samo ako na jednom od brojnih graničnih prijelaza mahnu hrvatskom policijotu pred njuškom hrvatskom putovnicom. Pa se kriminalom i pedofilijom mogu fino baviti u Hrvatskoj.
Već nekoliko dana nazivaju telefonom gospodina Rimca, Ivana Rimca, čiji je poduzetnički put počeo u vrijeme dok sam ja i mnogi od vas bauljali ratištima diljem Hrvatske. Dok smo mi ratovali i branili Hrvatsku, gospodin Rimac je kupio tvornicu, na način na koji su se tada tvornice kupovale. Samo s jednom svrhom. Da bi se spičkale, uništile i za sitnu lovu ugrabljeno zemljište prodalo za masne pare.
Žao mi je što glavne kreatore hrvatske privatizacije kosi zub vremena, jer to što se tada radilo, bilo bi dovoljno da se završi na nekakvoj banderi kraj prašnjavog puta. Uništena je budućnost zemlje. Opljačkano. Gospodin Rimac je, pazi čuda na dan donošenja presude, pravomoćne, na dan kad je trebao zaglaviti u prdekani, nestao. Nema ga niđe. Naja. Tražilo ga i pod krevetom, I u šifonjeru. I iza zavjese su domišljati policajci tražili, a njega nema. I u špajzu su ulazili. Nije ga ni među staklenkama kiseline bilo. Jerbo je pobjegao u Bosnu. U Livno. A Livno ako ćemo se vratit na onaj vic, nije baš vodovod.
Tako će biti do vijeka. Hrvatskom vladaju, Hrvatsku zastupaju, o Hrvatskoj odlučuju ljudi s dvojnim državljanstvima. Hrvatskim i bosanskim. Ljudi koji imaju rezervni položaj. U Bosni! Pa se preko granice policajcima smješakaju iz Pasića, a policijoti iz Aržana ih gledaju, ni soli im na rep ne mogu staviti. Mogu se samo dovikivati.
Sudovima nikad nije palo na ime zatražiti da se deponiraju putovnice do kraja suđenja. Pa što im uopće sude, što nas zajebavaju, kad je i sudu i javnosti posve jasno da zatvora nikada vidjeti od njih neće?
