Ne volim gubiti. U stvari, ne znam gubiti. Ničeg sportskog u gubitku nema. Samo proživljavanje poraza. Godinama smo igrali tenis u parovima, na predivnim terenima iza Vrbovca, igralo se non stop. U gemište. Nikome od nas nikada nije bio problem zavrnuti rundu. Ali, kada sam gubio, svadio sam se, vikao, bacao reket. Psovao. Jer to sam ja. trenirao sam vaterpolo godinama, volio sam to jako. Dobio sam polugodišnju suspenziju radi opće tučnjave koju sam ja izazvao na turniru u malom mjestu na moru, jer sam majmuna iz CSK Moskva udario šakom u gubicu na metar od suca, zaboravivši na savjet da se protivničke igrače tuče kad sudac ne vidi. Naravno da je i sudac završio u moru. E njega nisam u more bacio ja, njega je bacio moj tata. Kao što bih ja lopova danas bacio u more da sam na njegovom mjestu.
To je bio moj rastanak s vaterpolom.
Kad bolje razmislim, nije mi to nikako po Bogu, više nekako po rodu.
Moj otac. Pobjednik. Oduvijek. U svemu. Moj uzor. Oduvijek. U svemu. I dan danas, kad ga nema, pred svaku važniju odluku, maknem se u osamu, zapalim cigaretu i uhvatim se kako pričam s njime, razmjenjujem mišljenje. I napravim što smo dogovorili. Nikada me to nije bilo sram priznati, jer, učio sam od najboljeg.
Desetak godina bio je u penziji, ali radio je, ozbiljno i teško. Vodio je jedno privatno poduzeće, vlasnik je bio presretan što ga ima. Stari kov, rad, red i disciplina.
Vrlo često dolazio mu je u posjete jedan vrlo poznati poslovni čovjek, po mojem poimanju, najuspješniji socijalistički direktor u Jugoslaviji. Dolazio je autom iz Zadra, odsjedao kod mojih roditelja, premda smo svi znali da u svakom trenutku može kupiti bilo koji hotel u zagrebu, a da okom ne trepne. Dugo su njih dvojica kovala prijateljstvo, još od đačkog doma u Šibeniku, pa tehničke škole, fakulteta. Putevi su im se razdvojili ali su zadnjih dvadesetak godina rada vrlo usko.
Majka je raširila kauč, stavila posteljinu on je odspavao, popio ujutro čaj i otišao, ja sam uvijek bio, jer, došao mi je kum, pa se lagano pijuckalo, grickalo pršutića i sira, pričalo se o poslu, o politici o uspomenama iz škole. Njihove, naravno.
I tako, jednom on pita mog oca, ima li on štogod dionica, stari ko i topa nabroji pakete Hrvatskog telekoma. I stane. Moj barba Stane ga gleda, čudi se, pa kako nemaš, ja stalno trgujem. I tako, moj otac primi osnovnu obuku iz poslovanja dionicama. Danima je hodao ko kući, računao, zivkao me na posao u pol sastanaka, bezobzirno tražio da mu provjerim nešto. Nekakve čudne kratice na burzi. Odmah, sada, čekam.
Majka je sjedila na fotelji, tiho, nijemo gledala u daljinu. Moj otac ozarenog lica, kao da je jedva čekao da naiđem. Čuo je za neku agenciju, jako su dragi, fini ljudi, pričali su s njime, savjetovali ga. Ma dragi ljudi i eto, kaže, Kupio sam dionice. Koliko. Pet tisuća maraka. Majka u svakom trenu vene sve više. Otac gleda, pozorno me gleda, ne vidi ama baš nikakvo oduševljenje na mom licu. Majka pita, što ja o tome mislim.
Nakašljem se, i polako, vrlo polako prozborim, Mama, tata ne karta, tata ne pije, uvijek je punu plaću donio kući. Nikad nije novac profundao. Majka kima glavom. Pa pusti ga, nek spizdi pet hiljada maraka, ako mu je merak.
Otišao sam, praćen tužnim pogledom majke, ali nisam otišao tamo gdje me otac poslao. Tri puta.
Svako malo, ne više od tri puta na dan, zvao me u sva moguća vremena da mu javljam stanje njegovih dionica, koje su, naravno bile u blagom padu, ali konstantnom. Iz dana u dan, tjedna u tjedan. Nisam govorio ništa osim čitanja brojki. Par puta vidio sam na njegovom stolu veliki blok, kalkulator uvijek spreman. Hladno inženjerski nacrtan graf, kraj grafa uporno stremi prema podu radne sobe. Šutim. Ne govorim. Pametan je on. Ne treba njemu druga pamet.
Zvao je fine ljude. Puno puta, pet šest puta na dan. Pričao je da je on kupio, da je vjerovao, a da sada to vrijedi malo više od četiri tisuće maraka. A on penzioner. Cvili. Ja ne znam ništa, majka mi tiho šapće, sva zdvojna. Mama ne brini, riješit će to on, ako neće on ja ću. Već sam donio odluku, ako mu gubitak bude veći od tisuću maraka, natjerati ću ga da proda, a ja ću mu namiriti razliku.
Sastanak, težak. Unatoč zabrani pušenja u radnim prostorima, dim se mogao škarama rezati. Zvoni telefon. Pogledam, prekinem. Zvoni opet, prekinem. Tajnica kuca, okreće očima, pokretom glave me zove, odmahujem. Ona stoji i ne miče se. Opet. Tiho prostenjem. Odlazim u sobu, Oprostite, morala sam, trideset puta je zvao.
Halo. S druge strane glas. Ja sam kući. Bio sam u agenciji. Dali su mi dvije kuverte. U jednoj je četiri tisuće maraka. U drugoj je tisuću maraka koje je gospodična izvadila iz blagajne, ali rekla mi je, da je gazda molio, da ga više nikada, ali nikada ne zovem, ni u kom slučaju i da nikada nikome ne govori da su mu isplatili cijeli iznos. Ni za što. Nego, da te pitam, da ga nazovem, da mu zahvalim?
Nisam rekao ništa. Jer ionako poslušao ne bi.
Kao što ne bih ni ja.
