Iz studentskih dana ostala mi je navika čitati oglase. Sjećam se, petkom uvečer na Kolodvoru, Večernjak, masna olovna slova, oglasnik, pa čitaj, ima li koji tupan da treba instrukcije, frendovima gledaj za stan, pošto su polovni fičeki ili NSU Prinz.
Tako sam jučer naletio na oglas.
Kratak tekst. Kao da je cijena oglasa obračunata po broju riječi.
Pisalo je:
PRODAJE SE STRANKA.
A u potpisu je bilo samo Anka.
Kratak tekst. Jer su riječi skupe.
Možda gospođa Anka voli novac, pa špara.
Štoš trošit pare na nešto što prodaješ pošto poto, a voliš pare ili prolazno mjesto.
Malo je riječi.
Jer nisu ni potrebne.
Pa kao nekad, telefon,
Dobar dan, dobar dan, jel vi prodajete stranku, prodajem, kakva je cijena, kakva je stranka, jel uščuvana, da li ste vi prvi vlasnik?
Dakle, kaže ženska s druge strane, ja sam Anka, a to što se prodavalo, moja je stranka.
Na žalost, zakasnili ste, stranku sam prodala.
Ne, dragi gospodine, nije prodana za neki veliki novac, više onako, za utjecaj.
Znate, teška su vremena, čovjek mora brinuti i misliti na budućnost, znate ono, sigurna plaća, a i utjecaj i vlast.
Da vam odam gospodine zašto sam prodala stranku. Stranku sam prodala zato jer je bolje imati milimetar vlasti nego kilometar časti!
Pa je tako, od nekadašnje Kukuriku koalicije stvorena nova, Kokošarska koalicija!
#kokosarskakoalicija®
