Vrela su bila ljeta moga djetinjstva. Ljeta sam provodio na selu kod babe i dida. Žega od ranog jutra, prašnjave ulice bez asfalta i bez kapi kiše tko zna od kad. Meka kišnica iz gusterne, pocinčani mali sić, Spusti ga do dna, govorili su mi, da zagrabiš hladnu vodu. Pa onda sić na krunu gusterne i pijem s površine, ko magarac kako pije kako je govorio moj did. Kupanje na rivi, skakanje s kabine starog trabakula vezanog o rivu, a kad smo malo porasli, gurali smo u more bačve pune mora poslagane uz rub rive. Pa iz prikrajka gledati omrznutog šjor Luku kako se guzi u gunduli držeći otvor na bačvi iznad vode, a voda polako polako pljucka i bučka iz bačve, sve dok se ne isprazni. Pa beštimanje, psovke, spominjanje i Boga i prajca i oca i matere. Nije bilo razlike između lokalnih derana i mene, cijelo ljeto zajedno, sve psine smo radili zajedno. Gostioničarev sin krao je ocu slanih srdela, očišćenih i polivenih maslinovim uljem, pa vreli kruh iz pekare, pa srdelu u rukama otrgnuti komad vrelog kruha, kao sendvič. Božanski sendvič. Kad smo porasli, onda smo zalijevali vinom iz konobe Josina oca, a Joso je znakovito namigivao i pokazivao ogromni kovani ključ koji je ukrao ocu dok je on pao u pijani san.
U sred sela bilo je groblje, eno ga tamo i danas, rijetko se sada tamo rade ukopi, jer je napravljeno lijepo i novo groblje van mjesta. Samo oni koji imaju grobove, pokapaju se na starom groblju. Na sred groblja je kapelica koja je sagrađena pred pet stotina godina. Središnji dio groblja kao da je popločen, ima betonske ploče, a na kojima se vide od kiše i vjetra izblijedjeli brojevi. Dvije ploče, jedan grob. Bez oznake. Samo broj. Općinsko groblje, za one koji nisu imali grob. A u kutu groblja betonska ploča s poklopcem, depožit. Tu su odlagali posmrtne ostatke onih koji su umrli i zakopani u općinski grob, a kad su svi bili popunjeni, najstarije posmrtne ostatke selili su u depožit da bi napravili mjesto novom mrcu. Općinski grobovi su bili malešni, plitki, ne puno dublji od pola metra. Valjda su ljudi pred par stotina godina bili malešni, a ljesovi skromniji.
Ubijali smo se od dosade danima, skakali s ferala, kupali, izvodili budalaštine, ali sve to je prestajalo u vrijeme sprovoda. Pa trči kući, peri noge u kajinu, obuci gače i majicu i trk do groblja. Zvonjava s kampanela označila je da je sprovod krenuo, polako se, poput zmije kretao kroz selo. Zvuk crkvenih pjesama širio se selom, a pjevali su ih muškarci odjeveni u svjetlo plave košulje, uglavnom smeđe hlače, a na nogama debeli gumaši. Svi su nosili raškete, a poneki od njih pod rub raškete je stavio grančicu murtele, koja mu je visila na sljepoočnici. Da lipo daje. Da se ne čuje znoj.
Mi smo stajali i naginjali se nad otvoren grob kojeg je grobar već ispraznio i nesretnika prebacio u depožit. Pokoja koščica tko za čija i tko zna od kada na dnu groba, posivjela od godina. Sprovod je ušao u groblje, grobar nas je tjerao Ajte ća dičino, biš ća mali jeben ti oca i mater! Mi smo vidjeli što nas zanima, a znali smo da najbolje tek dolazi. Lijes su unijeli u kapelicu, vrelina ustajalog zraka prokuljala je van. U kapelu je ušao svećenik i žene, misa je bila pjevana. Tko zna koliko su dugo unutra umirali od vrućine onako natiskani, u vonju oznojenih tijela i smrada koji se širio iz kapse. Konačno je misa završila. Mi smo zauzeli mjesta kako bismo bolje vidjeli. Lijes su donijeli do groba. Familija je plakala, jecala, Muškarci brisali nadlanicom suze i znoj, žene su narikale, kako se to govorilo nabrajale, sve dok grobar nije očima prešao po okupljenim muškarcima i nekolicini od njih kimnuo glavom. Probili su se do lijesa, podigli donji dio, tamo gdje bi trebale biti noge i pokušali lijes ugurati u grob. Po širini je bilo jako knap, pa je lijes strugao o kameni rub grobnice zapeo. Ali ni po visini lijes ući ne može. Jer je velik, a još ga guraju u koso, pa nema dovoljno visine. Onda šjor Mile, mjesni funkcioner, šef od turizma, drekne, Vuci kapsu vani, vidite da ne ide. Opet struganje o stjenke grobnice, pa stavljaju lijes na pod. Obitelj plače i dalje, a žene nabrajaju sve jače. Muškarci i dalje brišu oči i noseve nadlanicom. Šjor Mile i Lule skidaju poklopac, unutra sićušni starac, vezane marame oko glave pa pod bradom u lijesu, vonj se širi nemilo vrelinom popodneva, prevelikom. Šjor Mile se okreće prema sinu starca i govori mu Enti Gospu pa što si kupova toliku kapsu? Ovaj ga gleda blesavo, briše nos i ne govori ništa. Mile ljutito prima poklopac lijesa i baca ga na pod, Ajde sada, sad će ući. Naginju lijes guraju ga, ali je zapelo o zidove grobnice. Pa povlače prema sebi, a glavnokomadajući Mile s rašketom i murtelom koja mu se klati od sljepoočnice do očiju drekne Okreni ga na stranu! Pokojnikovu kćerku pridržavaju da ne padne kad se onesvijesti. Babe koje nabrajaju su na vrhuncu, onda zakrenu lijes skoro na bok, i opet ga guraju u grob. Starac je skliznuo iz lijesa niz jastuk, na pola je već ispao iz lijesa. Kćerka vrišti, lokalne narikače su u afanu. Šjor Mile mahne rukom i kaže obitelji, Ajte vi ća, gotovo je, pa se okrene prema Luli koji ga cijelo vrijeme blesasto gleda nestrpljivo čekajući dugo očekivani nalog. Nu Lule, daj mi tu macu. Lule važno, ali s izrazom olakšanja dodaje macolu šjor Mili. A Mile dobro zamahne i opali po donjem dijelu kapse koji viri vani i nikako ne stane u jednom komadu u grob. Sa strane muškarci zainteresirano gledaju, a svaki od njih je to vidio barem sto puta, pa šjor Jakov kaže, Evo vidiš, zna sam ja neće Šime u greb. Baš neće. Kao da su riječi barba Jakova raspizdile Milu, pa on još žešće opizdi macolom po kapsi, koja se sada pretvorila u trešće. Pri udarcu su stradale i noge mrtvaca, ali on nije reagirao, čak nije ni jauknuo. Lijes je slomljen, čovjek je konačno, poluokrenut, polomljenih udova položen u grob. Poklopac su ugurali okrenut naopako, jer je tako lakše i ne mora se lomiti. Navukli su ploču, na grob položili ono malo plastičnih vijenaca. Lule uzima macolu i ponosno odlazi.
Groblje se prazni, žene su otišle, a muškarci i dičina koji su ostali do kraja polako odlaze s groblja. Vrućina je, hodamo polako. Prolazimo kraj ožalošćene obitelji. Narikače se smiju u pričaju međusobno, kćerka čilo hoda, a sin govori pašancu Baš je otac imao lipi sprovod.
