Sutra je Prvi maj. Iliti sada Prvi svibanj. Međunarodni praznik rada, a hrvatski glavni praznik prodavača muda pod bubrege.

Kao što Bora Čorba kaže Ne veruj ženi koja ne skida šminku pred spavanje, tako i ja kažem ne vjeruj milijonerima koji su svoju ogromnu imovinu stekli na pričama o radničkoj bijedi.

Jerbo, radi se o prodavačima muda pod bubrege.

Žešćim, višedesetljetnim prodavačima magle i muda pod bubrege, tipovima koji su pustili duboko korijenje, koji se obavijaju poput bršljena oko svega što dohvate i guše i piju sokove.

Svake godine, na taj Prvi maj, svekolika je javnost svjedočila njihovom m ritualnom prinošenju ogromne godišnje žrtve.

Ma ne, nisu se ni Krešo Sever, ni Vilim Ribič ni Novosel javno boli nožem i puštali si krvcu.

.

Nisu se ni skinuli do pasa i počeli se mahnito samobičevat do krvi, po uzoru na flagelante koji su se ritualno samokažnjavali na javnim mjestima – bičevanjem do krvi, po uzoru na slične muke koje je prošao Isus Krist, dok su ga odvodili na brdo Kalvariju, ne bi li tako ostale uvjerili u predanost svojim idealima, očuvanju standarda uhljebima.

Jer, jebe si njima za radnike. Uhljebi su bitni!

Nisu  se bičevali, jer bi ih boljelo, procurila bi im krv, pa bi njihovi vjernici odjeveni u majice s natpisima OĆEMO VEĆE PLAĆE i ogrnuti u one plastične lajbeke vidjeli da je njihova krv posve ista kao i njihova, da oni nisu nikakva božanstva.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Nego samo prodavači magle. Hrvatski rečeno, vrhunski uhljebi.

Jer, ko će biti na vrhu uhljebničke piramide nego najveći uhljebi.

Pa neće tamo staviti pomoćnog radnika iz Končara, koji konobari u pogonu, donoseći majstorima materijal i alate da mogu raditi i da se ne šeću dok rade.

Stavit će nekog posve primjerenog. Tipa koji nikad nije radio nigdje.

Jer to i jest ideal poslijehrvatske radničke klase, koja to nije.

Što više para za što manje rada, po mogućnosti za ne radit, a pare vuć.

Korona virus je. Mrgudi iz tog Stožera ne dozvoljavaju okupljanje, osim u crkvama. Pa neće biti ne derneka u Maksimiru.

Dakle, sutra se neće samokažnjavat hodajući onih nekoliko kilometara na čelu kolone s, onim blesavim kapicama na glavi i puhat izbeljenih očiju sve snage u fučkaljke.

Jer traže veće plaće za društvenu nadgradnju.

To što je cijela nadgradnja sagrađena na slabim i svakog dana sve slabijim temeljima,  oslabljenim i iscrpljenom radništvu, nema veze.

Ni malo.

Jer, oni su sebi bitni. Bitna je njihova plaća od 27-30.000 kuna neto.

I pokazivanje jedinstva s narodom hodajući s blesavom kapicom na glavi ta četiri kilometra do Bandićevog bažuleka.

Da bi nakon toga business klasom odletjeli na nekakvu europsku destinaciju.

Tužan je sutra dan i za Milana Bandića, koji bi, da je stanje redovno, danas po novinama zjačio koliko tona graha će biti skuhano, koliko tona špeka narezano, jer eto, on je dobar čovjek koji čašćava Zagrebpčance.

Njihovim novcem.

Tužan je sutra dan i Davoru Bernardiću, dan u kojem je on trebao sutra povećati svoj osobni rejting barem za 82%. Jer je već bio kupio vodicu za usta i spremio se rukovati i ljubiti sa svima.

Što je vrhunac svake SDP kampanje. Ljubljenje i balenje s čilagerima.

Neće biti ni kombija karanfila koje dijeli raspomamljenim crvendačima što se otimlju za karanfile kao da je mana s neba pala.

Neće sutra biti ni onih babetina, a drugarica, koje su uspjele otet stotinjak karanfila i ponijet kući. Nije mi jasno, da li ih kod kuće jedu u komadu ili ih narežu?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD GALERIJE

Biti će tužni i oni jadni penzioneri koji dolaze s kanticama od masti ne bi li ponijeli kući koju porciju Bandićevog bažuleka, oni će ostati praznih ruku.

Praznog stola.

Ko im je kriv što su za vrijeme radnog vijeka bili samo radnici, oni koji su gradili ovo što se rastače, ali i ono što je već rastočeno i pokradeno.

Nekad ponosni radnici, a sada su samo gladuši i crkveni miševi.

Jer to je Hrvatska.

Sjećam se, bio sam klinac. Na Trgu republike bile su prvomajske parade. Mimohod desetina tisuća radnika, u svim gradovima.

Pa je trgom u  mimohodu veselo prolazilo nekoliko tisuća radnika Končara, nekoliko tisuća radnika Prvomajske, tisuću radnika Kontakta, tisuću švelja Kamenskog, nekoliko tisuća radnika Plive, tisuću radnika ATM, tisuću radnika TLOS-a, tisuću radnika Sintala, nekoliko tisuća radnika Jedinstva, nekoliko tisuća radnika INE,  nekoliko tisuća radnika Chromosa, nekoliko tisuća radnika OKI-ja, tisuće radnika Croatiatransa, Sljemena…

Nikad čuli, zar ne?

Velika većina njih biti će sutra tužna, zbog svijesti da su od nekadašnje sile postali samo nosači kantica s Bandićevim bažulekom.

Nekada su ponosni radnici pjevali Bandieru Rossu i Internacionalu, a danas Thompsona i Gazde…

Možda je i to razlog?

Jer, nacionalno je postalo jače od klasnog!