Immigrant is a person who comes to live permanently in a foreign country.

Kaže definicija.

Dakle, Milan Bandić je imigrant, koji je napustio svoju državu da bi živio u mojoj.

Kao što su imigranti u velikom broju smješteni u upravi grada Zagreba.

Imigrant koji je došao živjeti u Hrvatsku. I nametnuo svoj način života, svoje poglede na život, koje unatoč brojnim godinama koliko tlači Purgere, još uvijek nisu jasni.

Svaki puta iznenadi.

Neugodno.

Imigranti su preplaviti Zagreb, Hrvatsku. Nametnuli svoj način života, svoje poglede na život starosjediocima.

Upravo kao nekad Cortesovi conquistadores, koji su iako u velikoj manjini pokorili domicilno stanovništvo Centralne Amerike, koji su pod njegovom silom na posljetku izumrli.

Predugo, a priznam i gadljivo bilo bi pisati o silnim aferama koje ga prate, papiri i o kojima su brižno zaključani u ladicama ormara u podrumu u DORH-u.

Daleko od dosega nadobudnih tužitelja, koji još uvijek nisu shvatili kako se igra igra.

A igra je jednostavna, zove se Igrajmo se noja.

Gurneš glavu u pijesak, pa ne vidiš ništa.

Ni lopovluke ni zlouporabe. Ni gadljive i ogavne žetončiće.

Pa Bandić radi što god hoće.

Prekomjerno siječe stabla po gradu, gradi fontane na svakom koraku, jer ih je vidio u Rimu, u koji često hodočasti, javna je tajna, na medicinske tretmane, ali i posjetu Vatikanskoj banci.

Interesantno je, gradi fontane, a dijelovi Zagreba nemaju vodu, a upravo ti dijelovi su bazen iz kojega on napaja svoju snagu.

To što vodu nemaju, priznam, ja im je i ne bih dao.

Nego, lijepo, svako veće, peškiriće na ramena, sapun u džep i neka se podapiru u fontanama, koje je izgradio njihov Milan, za kojega redovito i marljivo glasaju na svakim izborima.

Jer pravde mora biti.

Ne dajmo im vodu, pa nek kusaju govna koja su izasrali.

Jučer sam vidio fotografiju koja me šokirala.

A vidio sam u životu svašta.

To što se Bandić svojim terorom rasprostro ko đubar na livadi po zagrebačkim kvartovima, već sam nekako navikao.

Kontejneri prepuni smeća koje se ne odvozi, devastirane fasade, psi koji seru po parkovima u kojima se igraju sijeva, dok su Bandićevi Vau parkovi prazni, naplatna parkirna mjesta u vukojebinama gdje su automobili tek nedavno prvi puta došli.

Ali, me je, kao Purgera strahovito zaboljela ta fotografija.

Antun Gustav Matoš sjedi na klupi.

Onaj Matoš… Da onaj…

Tu sam laterna plinska,

 već starinska.

 Poda mnom je još Matoš stajao

 i nad tim gradom zdvajao i kleo.

I danas Matoš sjedni na klupi, na Štrosu, i zdvaja nad ovim gradom.

Sigurno i kune ispod teških brkova, ali se ne vidi.

Sjedi tvrdoglavo na onoj klupi sa koje puca prekrasan pogled na Zagreb, onaj Zagreb kojeg su izgradili velikani gradonačelnici, a ne kokošari.

Zagreb koji je dobio oblik u njegovo vrijeme.

Sjedi iako zna da smeta, jer, budi uspomene kod onih, kojih je svakim danom sve manje, na Zagreb kakav je davno bio.

Dok ga nije pokorio Cortes sa svojim conquistadoresima.

Na klupi do njegove, izvješena reklama za HEP, državnog monopolistu koji nas dere nerazumljivim obračunima skupe struje, da bi mogao zapošljavati uhljebe i Bandićeve zemljake, imigrante također.

Sjedi Matoš, ponosno, poput kralja kojem je prijestolje smješteno u sred govana.

Zamišljeno gleda na Donji grad, ne skrećući pogled ni za milimetar, da ne bi vidio u kakva je govna uvaljen.

Kraj njega posađene palme.

Prst u oko.

Stabla palmi umotana su trstikom, valjda zato da koze ne odgrizu koru, kao što rade u rodnom kraju odakle ne gradonačelnik imigirirao pred pedeset godina, ali se živo sjeća kako je babo obavijao voćke trstikom, da ih koza Meka ne izgrize.

Sjedi u hladu palmi, koje valjda nikada u životu vidio nije.

Samo još fale majmuni, pa da sreća bude potpuna…

A majmuni, vrsta koja izumire, baš kao što su izumrli domoroci koje je pokorio Cortes sa svojim conquistadores, dolaze sve rjeđe u posjetu svojem velikanu.