Šećem Zagrebom, praznim, dio građana postao je samo brojka kojom se svaki dan hvale ovi kaj se u državi bave turizmom.

Dio Purgera čuči u kućama iza spuštenih roleta, zatvorenih prozora, hodajući po stanovima u gaćama, dok se s njih slijevaju slapovi znoja.

Gledam opustjele ulice, kao u mojoj nekad omiljenoj knjizi Pale je sam na svijetu. Nigdje žive duše. Gomile smeća na svakom koraku. Po novoizgrađenim naseljima nalaze se impozantne hrpe, koje bi kada bi kojim čudom pao snijeg, bila idealna sanjkališta za mališane.

Tužno izgleda zasrani i prljavi Zagreb. Ali, nije to prvi puta, događalo se i to nerijetko i do sada za vrijeme vladavine blagopočivajućeg Milana.

Nema vječitih aktivista iz Zagreb je naš, koji se valjaju, deru ko da im kožu skidaju, protestiraju radi neodvoženja smeća, onih koji stalno zjače da bi oni to bolje riješili. U tren!

I opet mi nešto fali. Stajem, palim cigaretu. Gledam. Kaučevi, daske, spolice, raskupusane vešmašine. ma u pičku materinu, sve je isto. Ali nešto fali. Jebeno fali. Udišem pohotno dim cigarete, sunce me tuče u potiljak, mozak samo što ne zavrije. E baš ne idem. Ostajem ovdje dok ne ustanovim što fali. Misli mi bubnjaju u glavi. Tišina ulice a bubnjanje u glavi sve jače.

To, to mi fali. Fali mi buka.

Gledam i ne vjerujem. Pokraj ogromnih hrpa smeća, koje su na svakom koraku nema živog čovjeka.

Gledam i ne vjerujem,

Nema vječitih aktivista iz Zagreb je naš, koji se valjaju, deru ko da im kožu skidaju, protestiraju radi neodvoženja smeća, onih koji stalno zjače da bi oni to bolje riješili. U tren!

Nema nikoga.

Jer Zagreb je sada njihov. I to je najvažnije. Na kraj pameti im nije protestirati. Cilj je ostvaren.

U njih je platno, u njih su škare. Hic Rhodus, hic salta!

Da vas vidim frajeri. Ne morate riješiti otpad, ali budite ljudi, pa se bunite sada! Pičkice!

.