Sjedim u zatvorenoj sobi. Tri sa pet. petnaest kvadrata, neki će reći da i nije baš malo, ali evo, zatvorski standard mi je takav. Tri sa pet, ćelija u kazamatu u kojem sam zatvoren. Bez pristupa vanjskom svijetu, e sad, baš da li Bogu hvala ili ne, mislim da ne, jer će mi društvo budale s kojom se družim dosaditi brzo. Jer sam dosadan sam sebi.
Početkom siječnja planirao sam ići po booster dozu cjepiva, tako me zapao red. Odlučio sam da neću ići. Ne jer sam postao antivakser, štovatelj lika i djela Željka Sačića i ostalih takvih klipana, nego jednostavno zato jer imam koronu.Popušio. Pa čučim zatvoren u kazamatu.
Bez kontakta s realnom stvarnošću koja se živi na cesti, poslu, birtiji, ma živise vani. Zovu prijatelji, šalju poruke Kako ti je? Ja im odgovaram starom forom iz JNA (služio sam osamdesete) kojom je svako jutro započinjalo informisanje… Stanje zdravlja druga Tita, pa raspalim kolika je temperatura, tlak. Volim kad me pitaju, znam da brinu, kao što bih ja brinuo za njih. A oni koji ne pitaju, a grade se prijateljima, ništa novo, ko ih jebe. Javit će se kad će nešto trebati. Navikao sam. Korona dobro došla da se poslože kockice.
Na stolu šalica s Titovim likom, ne znam jer ne osjetim, puna valjda mirišljave kave, na zidu slika moga oca s drugom Titom. Provodim vrijeme s Titom. Ne pričam s njim. Samo je u srcu.
Kalendar neokrenut, jer ga nikada ne okrećem. Okreću ga moji unuci kad dođu. Pa ostaje datum kada su zadnji puta bili.
Osjećam se kao gospodar sveg vremena svijeta. Jer imam ga na pretek. Mogu radit što god hoću, zatvoren u tri na pet. Mogu poput Alberta Speera svaki dan hodati po ćeliji, brojati korake, preračunavati ih u kilometre i na karti mjeriti do kuda sam došao. Mogu poput moje bake Ljube uzeti vunu i plesti čarape, debele bijele pikave. Ali opet, štrikati sam zaboravio.
Moga bih recimo i pisati. Zapise iz kazamata. Sjediš u ćeliji i pišeš, ko Moša Pijade i Rodoljub Čolaković Ročko.
Možda to i nije loša ideja. Pisati. Ali na jedan drugi način. Ne pisati brzo kao do sada. Polako, promišljeno. Jerbo, vremena imam na pretek.
Pa onda, Zapisi iz kazamata.
Moglo bi biti dobro. Možda mi se svidi biti u kazamatu. Možda mi je prostor i prevelik, pa se s vremenom preselim u bačvu, poput Diogena iz Sinope.
Tko zna, vrijeme je predamnom.
