Gume su zacviljele visokim tonom, lagano njihanje i glasna rika moćnih avionskih motora što koči avion, lagano drmusanje u sjedalima… SAS ov DC9 sletio je hladnog jesenskog dana na Gardermoen, četrdesetak kilometara od Osla. Izlazim iz aerodromske zgrade, vani je hladno. Nebo sivo, bez ijednog vidljivog oblaka. Naprosto sivo. Gusto sivo. Ugledao sam ga, maše mi, visoko je podigao ruku, pa maše tako da pri svakom zamahu poskakuje.
Zagrljaj, ljubimo se, ne dva put, ne tri put. Ljubimo se sto put i grlimo. Udaramo se po plećima poput dva medvjeda. Sjaj u očima. Dugo se nismo vidjeli, ne znam valjda ima tome pola godine. Todor Mirković, Toša. Moj prika iz Lole Ribara u Beogradu, sada predstavnik u Oslu.
Već petu godinu je u Oslu, kako on govori, ovde u Norvešku. Stajem, gledam ga, smijem se. Smije se i on. Ubacuje moju prtljagu u crveni Saab, otvaram vrata. Miris hladnog dima u autu, metalna srebrna potkova s djetelinom na armaturi auta. Baš pravo balkanski. Na sjedalici prebačen prekrivač od janjećeg krzna. Pali motor, koji kao da se nećka nekoliko trenutaka, pa ipak onda popusti. Znamo se desetak godina. Naš prijateljstvo iskovano i zalijevano je bezbrojnim pićima ispijenim diljem svijeta. Nema sajma na svijetu gdje nismo zatvarali gostione. Fine restorane. Pajzle, krčme, kioske. Sve smo pili, sve što teče, ubijali se prasićima i lukcom kod Orača, popili bezbrojne kile vina i pijano prolili bezbroj sifona sode, izgubljeno bauljali Saigonom, pišali u otvorene kanale na ulicama u Kairu, nalijevali mekom bosanskom šljivom na sajmu u Gradačcu i srkali kafu iz fildžana, davili se u smradu Havane. Svaki sajam bio je naš. Bila su to vremena kad su referenti u glavi imali na stotine predmeta, naizust deklamirali sve detalje, a poslovi se sklapali nakon sati i sati pregovora, prekidali, nadmudrivalo se, nikad ugovor nije bio potpisivan bez razgovora o cijeni, roku kvaliteti. Komercijala je bila umjetnost. A Tošo i ja bili smo umjetnici. Dugo su se prepričavali naši pregovori kad je moje poduzeće kupovalo nekakav ogromni borverk, vrlo skup stroj od njegovog. Nakon dva dana pregovora, potpisali smo ugovor u ponoć pod ciglenim voltima u restoranu Split u Ilici. Potpis nečitak. I njegov i moj. Restoran prazan, nigdje nikoga, samo strpljivi upravitelj Jerko sjedi stol do nas i čeka da završimo, da nam pozove taksi i zatvori restoran.
Volio sam Tošu, jako sam volio njegovu široku gedžansku dušu, njegov um, refleks, bistrinu barabe s ulica Dorćola. Više ga nema, a sad volim sjećanja na njega. I često im se vraćam.
Sve mi je isplanirao. Vozi me u hotel, samo ostaviti prtljagu, pa me vodi kod sebe. Njegova Jula jedva čeka da me vidi, cijeli dan sprema da me nahrani, vidi kakav si utegnut, pa onda hotel, pa sutra putujemo njegovim kolima, u nekakvo mjesto meni neizgovorljivog imena koje se nalazi u Telemarku. Hvala Bogu, bar nešto znam. Telemark. Moji prvi skijaški vezovi, sa sajlom što se opasala oko gojzerice bili su Telemark vezovi. Nema veze, ali opet… Tamo imamo sastanak, njegovo i moje poduzeće dalo je ponudu, prihvaćena je, moramo riješiti neke detalje i potpisati ugovor. Njega šalje njegovo preduzeće, mene šalje moje poduzeće. Pa ćemo i potpišemo. Valjda i zalijemo…
Vrata se otvaraju, Julka s friškm frizurom što daje na Taft, rumena ko jabuka, porculanskog tena, godine nikad pogodio ne bi da ih ne znam. Divno je kod te žene, svaki puta kad je vidim, sve je šira. Ali tako nekako lijepo. Tvrdo. Pupasto. Slatko. Grlimo se, smijemo. Govori da je bila nedavno Jelena. Kćerka. Da, da unuka je već cura i pol. Smijemo se, sjećam se Jelenine svadbe, cirkuske šatre, bezbroj stotina ljudi koji su se izredali u dane svadbe. Blata, pijanih svatova, gospođa u štiklama i čipkastim haljinama u kojima gacaju po žitkom blatu. Dragačevaca koji je staju sa svirkom, iz pjesme u pjesmu. Tošo me nutka zlaćanom Čačankom, ispijam, žari ko vrag, hučem, oči se zacaklile, pa se stresem i zažmirim, pružajući mu ruku s čašom. On nalijeva opet.
Počelo je. Stol krcat močom, pofeznama, Julin lalinski specijalitet, švargla, pečena prasetina, vino, soda voda. Veseli smijeh kad mlaz iz sifona izleti prejako pa polije sve, uz moje obavezno ispričavanje. Pa svako malo presijecamo rakijom. Pričamo do kasno u noć.
Vozili smo vijugavom cestom. Nebo i dalje sivo, nema Sunca, nema oblaka, nema ništa, samo sivilo. I drveće kraj puta, ogoljene grane što su ispružene prema nebu, sve je sivo. Znaš burazeru, navikli smo na Norvešku, i jezik sam naučio, Jula bolje od mene. Sve je ovdje dobro, sređeno, onako baš kako treba, gospodska je to zemlja, ali, ubija me ovo sivilo. Jel ti znaš burazeru, da ovde kod nas, nasmijem se na to kod nas i sjetim se Dorćola, nema Sunca dvjesto dana u godini. Ni S od sunca. Dvjesto dana. Sunce da mu jebem. I kad dođem dole, pa kad stanem uz Kolubaru, zagazim, pokvasim noge, a Sunce me greje po vratu. Milina.
Nema više Toše. Otišao je nekako odma poslije rata. Ni draga Jula nije puno dulje. Sjetim ih se. Pa se sjećam doživljaja. Prijateljstva. Ljudske topline.
Danas čitam. O Norveškoj. Onoj Tošinoj. Državi koja nije članica EU. Ali je unutar schengenskih granica. Članica je i NATO-a. Ali nisu ni u euro zoni. Prekrasna zemlja povazda sivog neba, veselih crvenih kućica uz obalu fjordova i otoka, zemlju ljudi koje ne razumijem što govore, samo im se oči veselo smiju.
Sjetila se nekakva budala u Bruxellesu, valjda su tamo takvi u većini. Pa napisala pismo. Nadrobila svašta, polizala kovertu i poslala u Oslo.
Budala pisala Norveškoj, zemlji koja je potpuno elektrificirana, bogata vodom, centralama koje proizvode struju, puno više no što Norveško treba. Energetski, važno je reći da Norveška ima i zalihe plina i nafte. Dakle, struje imaju.
Ali to ne zadovoljava tog lizača kuverte iz Bruxellesa. Pa je on u pismu napiso optrilike ovako:
Dragi moji nije dobro. Mi ovđekarce u Bruxellesu nismo ni malo sretni načinom na koji vi proizvodite električnu energiju. Hidrocentralama. E, pa mili i dragi moji, izvolite vi sve pripremiti i najkasnije od 2040. godine sve nove zgrade moraju imati ugrađene solarne ćelije, jer sve novoizgrađene zgrade moraju postati “zgrade s neto nultom emisijom”.
I pošalje pismo u zemlju rasvijetljenu strujom, zagrijanu strujom, u zemlju u kojoj dvije stotine dana u godini Sunce ne vide. Pa će stvarno biti nulta emisija. Panele ne trebaju ni raspakiravat. Samo ih stavit na krov. isti kurac, jer Sunca nema.
Čitam. Čitam dva puta. Ne nije greška.
Pa mi se pojavi pred očima Tošo, onako, pramen začešljan na stranu mu pao na čelo, ispija čašu prepečenice, strese se, pa presavije ruku u laktu, opali laktom o stol i pijano drekne Evo vam ga, majke vam ga spalim. Jebem vam Sunce koje ne vidim…
A ja sam mislio da su samo kod nas budale…
This is why we are saying NO to the EU’s “clean energy” package:
Norway has 100 percent hydropower. Nevertheless, the EU requires us to introduce mandatory solar cells on all new buildings from 2040 because our buildings must become "net zero emission buildings".
In Norway.… https://t.co/9DDaytAvx4
— Rebecca Mistereggen (@RMistereggen) January 29, 2025
