Auto je vijugao uskom lišćem pokritom cestom dok je kiša neumorno padala. Mrkli je mrak, sjenke drveća sablasno padaju na cestu. Cesta je sve uža. Sve je više uspona. Tko zna koliko bi još putovali da eto, nismo stigli do samog kraja svijeta. Dalje nema. S druge strane ceste je Slovenija. Maleni trg u centru mjesta, lijepo uređena i održavana crkva, osvjetljena, djeluje nekako nestvarno. S druge strane, kak se i šika, vatrogasni dom. Ljudi stoje pred domom, puše, pričaju, smiju se, a iznutra dopire žagor.
Ugodna toplina vatrogasnog doma, ne znam kad je sagrađen, ali vrlo je lijepo održavan, čist. Kasnije sam se više puta, nekako sve češće, uvjeravao u čistoću WC-a kojeg se ne bi postidjela ni jedna moderna palača u Zagrebu. Dvorana je prepuna ljudi, radostan žagor, i onaj opojni zvuk diskretnog lupkanja pribora za jelo o tanjure.
Jer danas je rođendan. Šezdeseti rođendan Mladenov. Skupilo se nešto manje od stotinjak ljudi. Mladen sav ozaren i razdragan, obilazi sve, smije se, priča s ljudima. Sve frca od pozitivne atmosfere. Instrumenti su postavljeni, vidio sam krajičkom oka. Ha, u Zagorju sam, u Višnjici, sve je to tu, u blizini su i Bednja i Lepoglava, pa se nekak mislim, morti buju nekaj i od Kavalira odsvirali.
Jerbo, postoje carevi u mojoj glazbenoj religiji. Neprikosnovene veličine, oni koji stoje na zemlji, a u stvari su negdje visoko iznad oblaka. Pink Floyd, Zeppelin, Gunsi. A doma Mišo, Žiga i Kavaliri.
Jebate, a ja u sred kavalirskog carstva. Pa valjda buju ti mužikaši večeras nekaj kavalirskog odsvirati znali, onak da se malo razgalim. Cijelo vrijeme nutkaju me juhama, mesom, prilozima, vinom, pivom, rakijom, pelinkovcem. A ja sam pristojan, prvi put sam tam, pa nemrem sve odbiti. I pijem vino, rakiju, pelinkovac. Dobro, i čašu vode sam probao. Pristojna je. Vino pijem obilno, da se ne uvrijede. Naravno. Ostao sam na odličnom Pinotu, tu iz blizine, iz Lepoglave, kažu mi da ga proizvodi mladi vinar. Po stažu mladi. Dobro ga je krenulo. Dokaz je tome to što je i meni njegovo vino dobro krenulo. I onda, ne znam kako, ne znam zašto, pogled mi padne na glazbenike koji se okupljaju, na bubnju jasno i kasnije glasno, piše KAVALIRI. O pa jebo te patak. Odjednom, obuzelo me uzbuđenje, trema. Sve gledam, a ne vjerujem. Kavaliri. Tu, kraj mene. Na dodir ruke. Sad kad pišem, sve mi nekak čudno. Nakupilo se godina. Brojna su desetljeća nazočna u mom životu, svako malo, pa eto još jedno. A ja se uzbudio ko onomad pred pol stoljeća kad sam naletio na Jimmy Pagea u hodniku neposredno pred koncert u Beču. A sad eto, Kavaliri. Bezbrojni sati slušanja, dok mi srce poskakuje u ritmu njihove glazbe. Pokušaji, uvijek novi i strpljivi pronicanja u njihove tekstove otpjevane na savršenom bednjanskom. Govor koji je na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
Kavaliri praše, rumena lica gostiju zadihanih od plesa, od veselog pocupkivanja, od vrućine od ispijenih gemišta. Atmosfera svakim trenutkom sve veselija, sve zagrijanija. Ljudi su se došli veseliti, jer tu su ljudi dobre čudi, z vinčekom te vsaki rad’ ponudi. U pauzi pričamo, kažem im da sam roker od kad znam za sebe, još k tome Dalmatinac, a da su mi ipak oni, Kavaliri broj dva na Spotify listi. Gledaju, smiju se. Pa onda za prijatelja Dalmatinca, tek pridošlog iz maslina, sviraju Evo mene dragi ljudi, a onda i Nije meni nikad dosta, tvojih ruku, tvoga tila… A ja u transu. Razbio bi čašu, zveknuo je o pod. A ne mogu, jer su ljudi tako dragi, topli, a pristojni. I opet pauza. Smiju se i govore mi. Evo, za mene će odsvirati nešto što do sada nisu javno svirali. I onda, Thunderstruck početak, sin me gleda u nevjerici, on zna kog mora pitati, pa mi se dere u uho, Ej tata, jel ovo Thunderstruck? I posve neosjetno, Angusov gitarski riff polako ali sigurno prelazi u Šterči šterči muolo.
Štarči štarči moulo s drobni nogicumi da te lučem ja,
štarči štarči moulo s drobni nogicumi da te lučem ja
ti si moulo mani srce doulo rad te imam ja
ti si moulo mani srce doulo daj da te kušnem ja…
Ne sjećam se, uistinu se ne sjećam kad mi je bilo toliko žao što je vrijeme samo prolazna kategorija. Jer, uz Kavalire, jer uz Mladena i njegove pajdaše, prijatelje i rodbinu, uz njegovu obitelj, brzo se stari. Jako brzo. Jer… Vrijeme kod njih leti.
I danas, dva dana nakon svega, sretan sam. Presretferrerpolicy=”strict-origin-when-cross-origin” allowfullscreen></iframe>
