Mi koji imamo odraslu djecu smo svjesni koliko je muke, truda, vremena, pa i novaca potrebno da se odgoje, kako je govorila moja baka Izvede na pravi put.
Sve nepodopštine, markiranja, potajnog pušenja, brige da ne skrenu na put droge ili nemorala, neprospavana noći provedene u čekanju da se vrate kući.
Dvojbe, da li kupiti novi frižider, jer stari ne radi, ili cipele i odjeću za klinca, jer dolazi zima, a roba od prošle godine je premala.
I onda prođe vrijeme.
Sve je to iza vas.
Vaše mladunče je odraslo, postalo je svoj čovjek.
Završilo je školu, pa fakultet.
Počelo je raditi.
Viđate ga sve manje, ljubav ostaje, ali sve je nekako drugačije.
Ono ima svoj krug prijatelja, ljudi sa kojima se druži, radi, izlazi…
Neki od tih vam možda i nisu baš po volji.
Ali Bože moj, punoljetan je, pametan, valjda zna što radi.
I onda otkrijete da vam se vaše čedo, vaša krv, vaš ponos, intenzivno druži sa Zdravkom Mamićem, Velimirom Bujancem, Damirom Škarom…
Hoćete li se ikada upitati, Gdje sam ja to u odgoju pogriješio?
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene.
Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene.
Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.
Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja.
A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…
Ja sam skroman, ne volim se kitit tuđim perjem, ni medaljicama koje nisam zaslužijo. A ne volim ni kad me sole. Jerbo ja sam podozriv, kurvin sin koji ne vjeruje nikome, pa odma pomislim, kad me posole, puste me da malo odstojim pa me na ražanj nataknu.
Počelo je. Svjetsko prvenstvo nogometu. Moje svakovečernje Mućke padaju u drugi plan, jerbo, fudbal. Danas navijam za Mexico, uglavnom navijam za Mexico. Slušam Himno...
Portir Ivek stajao je na porti. Važna izraza lica, kraj zatvorene kapije, poput američkog admirala koji komandira nosačem aviona, ponosno i uznosito. Buljuk radnika...