Bila je nedjelja. Pred točno četrdeset i tri godine. U dan.
Hladan i sunčan dan. Sjećam se i danas svakog detalja. Suzne oči moje majke, drhtavim glasom pozvala me na doručak. Tate nije bilo, otišao je rano. Jer, Rusi su bili na granici. Tito je bio na liječenju u Ljubljani, amputacija je već bila obavljena. A teritorijalna obrana podignuta u stanje pripravnosti.
Stari je po funkciji velikog direktora u velikoj firmi paradirao oko desetak Boforsovih 40 mm PA topova. Pojeo sam u tišini, premda mi se nije jelo. Tata će doći na ručak, pa će me odvesti na kolodvor.
Majka je napravila ručak po mojoj želji, u plastičnu kutiju složila mi je dobar komad hrskavo pečenih rebara, malo krumpira, uz moje neprekidno Ma nemoj mama, ne treba.
Zadnja briga na svijetu bilo mi je jelo.
Sjeli smo u auto, tata, mama i ja. Ja imam u ruci malu torbu.
Ona nije išla, stajala je kraj auta i gušila se u suzama, na ulasku u auto gurnula mi je u ruku maramicu mokru od njenih suza u kojoj je bio umotan Dunhill, na pola prazna kutija. Pogledala me očima srne i šapnula Čuvaj to.
Na kolodvoru je bila gužva. Grupe ljudi, mnogi s harmonikama i zastavama. Uz pjesmu su u vojsku pratili svoje remce.
Vlak za Pulu stajao je na prvom peronu. Nov, čist, uglancan. Gledao sam majku, nisam je od suza vidio, gušio sam se u jecajima. Otac se okrenuo, nikako mu uhvatiti pogled.
Mali Tamić s ceradom i klupama. Nekakav desetar stoji na sanduku od municije i dere se iz sveg glasa Vojna pošta 8868 ovamo.
Skupili smo se. Nas petero. Jedan tip iz Zagreba koji je kasnije radio u Lexu, jedan iz nekakvog nikad čuo Domankuša kraj, kako kaže Bjelovara, drugi iz Nove Rače i veseli Cigo u ljetnoj laganoj košulji, jerbo je čuo da je Pula na moru, a oba puta kad je bio na moru bilo je toplo.
Pa eto, obuko košulju. A u Puli ledenica.
Potrpalo nas u Tamić, i nakon kratke vožnje dolazimo na portu kasarne.
Veliki napis Dobro došli drugovi vojnici, s druge strane kao i u svom kasarnama u Jugi nadrljano Najebali ste.
Par klipana, s poduljom kosom, razdrljenih uniformi da se vidi da su stara vojska deru se: Oj regruti, jabuke vam gorke, stara vojska jebe vam djevojke.
Vozimo se dugačkom cestom, slabo obasjanom, drvored promiče iza nas. Ne vidim skoro ništa. Oči pune suza. Drhtim od neizvjesnosti, od tuge, od straha.
Plačipička je došla odslužiti dug domovini.
Stajemo pred dugačku nisku zgradu, na prvu podsjeća na lokalnu kuglanu kraj nekakvog Doma kulture u vukojebini oko Garešnice. Žmirkava žarulja, nekoliko vojnika polugolih s cigaretama obješenih u usnama, gleda u nas i smije se. Jedan se dere, Kad sam ja došao u vojsku u Pulu, Arena je imala i krov i prozore, vidjet ćeš na što liči sada. Drugi mi se unosi u lice i derese Sitnooooo. Pojma nemam što mu je to sitno. Ali on se dere i dalje.
Ulazimo u ogromnu prostoriju, kasnije sam vidio, bilo je trideset na kat, bijeli jastuci, uredno preko smeđih deka prebačene bijele plahte, točnije čaršafi, kako ih je zvao moj desetar.
Sjedam na neki krevet, onako bez veze. Ogledavam se. Ovdje ću provesti godinu dana. Mali plavi metalni ormarić, mjesto za čuvati sve svoje blago. Godinu dana života u sobi što daje na pastu za parket, ukrašenu nekakvim blesavim parolama izrezanih u stiroporu i pofarbanih u plavo, i crveno.
Bijelo nisu farbali, jer stiropor je bijel, to znate.
Slika druga Tita. Veliki grb i Čuvajmo bratstvo i jednistvo kao zjenicu oka svoga.
Ulazi tip s nekakvim crtama na ramenu, pojma nemam kakav je to čin. Ogledava se i pita onog što se derao Sitno koliko je remaca došlo. Pet. Ostali će doći sutra i prekosutra.
Dere se, ajde vojsko dolazi ovamo.
Sjedim ko tele. On opet ajde vojsko dolazi ovamo. Ja sjedim ko tele, on prilazi i drmusa me. Rekao sam da dođeš. Gledam ga, jebi ga, nisam znao da sam već vojnik. Treba se naviknuti. Izvodi nas van, uskom stazom kroz nekakav park. Mrak je, rukom svako malo lovim Cigu koji drhturi u košuljici, da ne skrenem sa staze. Ulazimo u malu kuću, toplu, miris lizola zapuhnuo me.
Prilazi mi nekakav Šiptar, u ruci ima nešto što liči na onu spravu, top za radit kobasice.
Prilazi mi, gleda me i krezubo mi kaže, Skidaj gače.
Ja ne mogu vjerovati da se to događa. Pa onako blesast, skidam hlače, on gleda i dere se, Ne samo pantalone i gače da skineš.
Skidam se, rukama pokrivam ono malo sramotice.
Digni ruke prodere se tako da su ruke munjevito same poletjele u vis. Kao da sam talijanski ili čehoslovački vojnik. Ruke se nisu pravo ni podigle, a šiptarski klipan iz te sprave po mojim bedrima i mojoj sramotici ošine nekakav oblak DDT-a, ode oko mene i zadere se, Ajde, da se naguziš. I opet oblak DDT-a.
Legao sam.
U civilki. Ujutro ćemo zadužit uniforme. Drhturim pod dekom, ne mogu zaspati. Najradije bi doma. Ili da me nema.
Najradije bih sve, samo ne bio ovdje.
Netko me snažno prodrmao.
Tama, vani je mrak. Žmirkaju zvijezde na čistom nebu umivenom burom. Izlazim, krmeljav, izgužvan ko da me krava žvakala. Vojska već postrojana. Mi stajemo na začelje. Na nekakvu komandu kolona je krenula. Na doručak.
Lijepa velika zgrada, blistavo osvjetljenih prozora. Kantina.
Ulazimo.
Beskrajan niz stolova, vojska jede i očito se zabavlja gledajući regrute. Fazane. Guštere.
A u zraku, kiseli miris, užasan miris nečega. Želudac se okreće. Izlijećem van i povraćam. Brišem suze, nadlanicom brišem usne i lice. Ulazim, opet smrad, opet jurim van, opet povraćam da se čuje barem kilometar daleko.
Ne mogu ući. Ne.
Stojim pred kantinom. Palim cigaretu. I drugu. Izlazi veseli Cigo, gladi se po trbuhu, usne masne i crvene od nekakvog umaka ili nekog sranja koje me tjeralo na povraćanje.
Kaže da dugo nije nešto tako ukusno jeo kao ova plućica na kiselo.
Palim cigaretu, gledam kako nebo postaje svijetlo, zvuk aviona što leti prema bilo gdje odavde.
Prvi dan vojske je počeo.
