Vozim se polako. Miris makije. Na cesti, ravnoj poput strijele, što se uspinje i spušta po brežuljcima, nema nikoga.
Vozim polako, gledam lijevo i desno, ne bih li ugledao poznate sinjale. Stijene, veliko kamenje slike kojih su mi ostale urezane u sjećanju. Tko zna koliko sam puta ovdje prošao. Poznao sam svaki korak ceste. Odavno ih nema. Prekrila ih drača, makija… Ostale su samo u sjećanju…
Danima nije pala kap kiše. Plavetnilo neba od zore do sumraka bez ijednog oblaka, mirno i dostojanstveno, baš onako kako dolikuje moćnima, šutke je najavljivalo tešku sušu.
Osam je sati ujutro. Kolona muškaraca, gdjekoja žena, svečano odjevena, polako pritisnuta vrelinom Sunca što milosti nema, korača prašnjavom cestom, izrovani kolotrazi, što se nakon pljuska u tren pretvore u blatna jezerca, sada su ispunjeni finom prašinom što se uzdiže pri hodanju.
Muškarci su odjeveni svečano, neki od njih su obukli svečana teška crna krombi odijela, jedina koja su imali i čuvali godinama. Odijela što su grubo davala na naftalin, a koja su čuvali za posebne prilike i za nedaj Bože… Dok su se spremali za poć, vikali su po kući Ljube, di je moje odijelo? Kako koje? Ono za umrit.
Oni lukaviji došli su u vunenim hlačama, tamno plavim ili sivim, bijelim košuljama s mazohistički zakopčanim gornjim pucetom, a na glavama neizostavne raškete, na kojima se se ocrtavali tragovi soli od sasušenog znoja.. Iste kape nosili su i zimi i ljeti. Oni stariji pod rub kape, iznad uha, zatakli su stručak murtele, i tako hodali, jer murtela dobro daje. Lipo. Lipo daje, baš kao i moj Brut koji sam kupio u Coinu pred desetak dana. Murtela je bila ultima moda u tom kraju moga djetinjstva i mladosti.
[block_content id=”68137″]
Moje tamno plave, na faldu peglane hlače postale su sive do koljena već nakon nekoliko koraka, crne, svježe namazane i naglancane cipele kao u mlinara Pere što povazda prenaša vreće i vreće brašna, bijela košulja slijepila se o leđa, znoj se slijeva s pramenova kose na čelu, pa se curak znoja polako ali sigurno slijeva preko novih rejbanica koje sam čuvao kao da su obiteljsko srebro.
Hodamo u tišini, cestom ravnom poput strijele, koja se proteže preko četiri brežuljka, da bi na kraju puta stigli do dugačkog i strmog uspona, kojem nikad kraja.
Groteskna kolona svečano odjevenih ljudi što ponosno koracaju prašnjavom cestom, gazeći prašinu do koljena, podsjećala je na scenu sprovoda u netom odgledanom novom domaćem film Ko to tamo peva .
Oni sretnici na čelu kolone, daleko ispred mene već se približavaju cilju.
Uz rub ceste, ali na cesti, jer je bujna i divlja makija izrasla skroz do ceste, bilo je postavljeno nekoliko limenih bačava, i dvoja troja drvena kola s kojih su skinute stranice. Konje su odveli negdje u hlad. Prolazimo kraj kola, dobacuje se ljudima što stoje kraj bačava i kola.
Stigli smo. Na vrhu brda zuhozid, pravokutno postavljen, nekih desetak metara prostora. U sredini grob. Grobna ploča i malena ploča na vrhu kojee ponosno se koči crvena zvijezda.
Grob nepoznate mlade partizanke što je poginula u naletu ustaških i talijanskih snaga, pa je kasnije pod velom mrkle noći u tajnosti pokopana upravo na ovom mjestu.
Svake godine na Dan ustanka 27.07. kolona svečano odjevenih ljudi odlazi na grob. Grob je u debelom hladu, lijepo održavan. Pleh glazba otpuše Lijepu našu i Hej Slaveni, jedini preživjeli borac podsjeća se događaja, ne žaleći prisutne što se prže na Suncu, pa on iz debelog hlada nakon deset minuta govora konačno pređe u 1943.godinu. Važno pokazuje rukom, tamo su bili oni, a mi već smantani od vrućine ne znamo tko su oni, jer nema vojske koja ovdje nije ratovala, a vodi, iza ovog brda bila je naša četa. Pod onom masliom bija sam ja. Ja druarice i drugovi. Ja.
Pa konačno, nakon tko zna koliko vremena, dočekasmo i oslobođenje.
I taman kad smo mislili da je gotovo, evo njega opet-
Drugarice i drugovi, SUBNOR je kao i svake godine organizirao da se malo počastite i popijete koju bevandu. A ima i piva.
Pa ajte drugarice i drugovi. U slast.
Dok smo mi vrlo detaljno proživljavali NOB ovog kraja iz usta jedinog živog sudionika, jedinog svjedoka, zeleni zadružni kombiji doveli su kašete s kruvom, dvije velike bale natron papira i na kraju su iz njih izvukli četiri janjčića još na ražnju, ruskave korice, i slaaanim paprčnjacima.
Stari partizan je umro u neznanju. Nikad nije shvatio ni znao da smo svi dolazili izist komad dva pečenoga, a ne slušati svake godine njegove priče što su se svakom godinom širile.
Dva muškarca, znojna, mokri poput vode. Znoj im kaplje s čela na dasku na kojoj su komadi janjetine narezani teškom sjekirom. Taru znoj s čela nadlanicom, ali nema pomoći, slapovi znoja slijevaju se niz lice kaplju po ploči, kaplju po janjetini. Pogleda me, i kaže Daj kartu mali. Pomislim u sebi Jebemtijamaternisamtijamali, ali poslušno stavljam komad debelog natronskog papira pred njega.
Njemu prsti masni, sitni komadići izmrvljene janjetine na nadlanicama, prstima, po košulji. Gurne prste u usta, glasno cmačući ih obliže, prima dva komada i baci na natron kartu u mojoj ruci. Evo sam ti i lebra da.
Iz nekakvog lonca šakom grabim narezane kapule, uzimam debelo narezani kruh s bijelog prostrtog stolnjaka. Stajem u stranu, prašina što se diže fino se spušta na janjetinu. Trpam još vruću janjetinu, dlanom tovarim narezanu kapulu, ogledavam se, papirnate čaše s napunjenom vlaškom žutinom. Dobro mi je sjelo. Maramicom koja je odavno mokra, brišem izdajničke mrvice janjetine s čuba i brade.
Ogledavam se, prilazim drugim kolima, opet karta, znojem poškropljena janjetina, ovaj puta bubrižnjak, i dvi čaše vlaške žutine.
Pogledavam na sat, pola je deset. A ja se već najeo vrućeg pečenog,, dobro slanog od soli i znoja, a i žutina me poprilično dobro grije. Po Luni.
Pa polako, vukući teške noge krenem, ostavljajući iza sebe oblake prašine.
Jer, za dobrim konjima se prašina diže, kaj ne?
