1992.
Siječanj 1992. Hladni zimski dan. Blještavo Sunce obasjavalo je Špicu. Pio sam kavu, gledao guzičarke što zanosno migaju tada još prirodnim, neplastificiranim dupetima. Vojni policajci s blistavo bijelim oprtačima i Ray Ban naočalama bahato hodaju Špicom, zagledavajući se prolaznicima u lica, tipovi koji nikad osim na televiziji bojišta vidjeli nisu. Gledam ih sa sažaljenjem. Ili je to možda zavist? Jer oni s tim pederskim naočalama i bijelim, potpuno novim oprtačima, gasili nisu ništa. Osim svjetla u zahodu. Kamo li živote. A ja gasio jesam. A i ti ugašeni mladi životi, pitam se, ma i danas se pitam, sto puta na dan se pitam svih ovih godina.
Je li vrijedilo. Zašto?
Nikada nisam našao mir. Bauljam gradom, očima tražim, a ne znam što. Možda samo neku utjehu. Neki mir. Ne znam. Našao nisam. Nikada. Ni danas. Samo tuga i ogorčenje. Bijes zbog tereta na duši, ne bih li danas živio ovo što živim. Moja duša pati. I u paklu će patiti. Za ovo sranje? Sjećam se detalja, kao da su se dogodili jučer.
Polako srčem kavu. Gledam miganje guzica što prolaze kraj mene. A adrenalin struji, huči, šišti mojim, tada trideset i jednu godinu mlađim venama.
Čovjek do mene kašlje. Nekako, kao da kašlje na silu. Kao da glumi. Gledam ga. Pokušava skrenuti pažnju jedne pomalo ocvale dame svojim kašljem. Izvještačenim. On kašlje ne bi li umočio. Gledam ga i proživljavam pakao iz kojeg sam došao pred dva tri tjedna i pakao koji je u meni. Ej, jebem ti mater.
Kašljucanje, od kojeg mi se kosa na glavi dizala.
1971.
Bila je davna, jako davna 1971. godina.
Curice rođene te godine danas su kospoče koje se već uvelike bore s celulitom, tumačeći svima kako su predebele. Dječaci koji su tada rođeni odavno su ostali bez kose, a Viagra sve slabije djeluje na navikli organizam. Tako je davno ta 1971 bila.
A ja? Ja sjećam se. Ja se uvijek sjećam. I tuge i jada. I strasti i uzdaha. I jecaja nemoći.
Davno je to bilo, a ja bolujem od prokletstva sjećanja. Pamtim detalje, one sitne.
Pamtim izraz lica brkate milicajčine koja me tog hladnog studenog 1971. pred Gradskom kavanom drapila pendrekom po leđima. Udarcem od siline kojega sam se trenutno popišao u gaće, ne prestajući trčati kao da me svi vrazi ovog svijeta gone. Ulet u stari tramvaj na Trgu, a kad je drot zamahnuo, ne bi li mi zadao coup de grace, kartodrapac je je pred vrhom njegove pendrečine zatvorio vrata. Namignuo i očima pokazao na sjedalo do sebe, uz tiho, Sjedni i šuti.
Otac je putovao u Englesku, u Colchester. Danima sam ga molio, obećavao, zaklinjao se. Sve bih učinio, samo da me povede. Pa bih otputovao kad sam već tamo, na koncert Black Sabbatha.
To se zvalo Master of Reality Tour. Koncert je bio u Birminghamu u nekakvoj Town Hall.
Sanjao sam danima. Budio se bunovan sanjajući kako na glas, na silu, poput tipa na špici dva desetljeća kanije, kašljem kao Ozzie Osborne na početku Sweat Leaf, na po meni nakon svega što su Sabbathi napravili, nedostižnom albumu Master of Reality.
I onda. Town Hall u Birminghamu, zgrada što neizmjerno podsjeća na Akropolu u Ateni. Tišina. Mrkli mrak. Odjednom zidovi se tresu. Strop samo što se ne sruši. Divlji solo Tommya Iommia s početka Paranoida. Moja gusta griva, valovita, kovrdžava, koja se spušta do pola leđa, šiba poput biča. Poletjela je, glava se trza u bjesomučnom ritmu.
Black Sabbath.
U vrijeme kada ih je valjalo slušati. Siječanj 1972.
Nisam osjetio ni bolna leđa načeta pendrečinom brkate milicajčine što je došla skresati krila Hrvatskom proljeću kao pojačanje iz dalekog Kraljeva u Srbiji.
Blagoslov nas starih koji smo odrastali u pravo vrijeme. Kad je Bog hodao po zemlji. I putovao po zemljama nesvrstanih.
Sjećam se, sjećam se i danas svakog riffa Iommeve gitare, svake nijanse Ozzievog glasa,
Sjećam se.
I života u Mexico Cityu, i godine provedene u Budimu, sjećam se i brundanja mog Thompsona na Sajmištu.
Sjećanja me more. Sjećanja me bude. I krici. I suze.
I smijeh.
A čega se vi sjećate?
*Notica napisana u Skopju 2000 godine.
