Danas je dan. Ekipa s godine na faksu organizirala je susret. Planira se danima, mjesecima. Prošle godine bila je okrugla godišnjica, nisam bio, masline su bile prioritet. Dok sam se borio s vjetrom, pokojim poskokom, veprovima koji nikako da shvate da je to moj maslinik, a ne njihov, oni su slavili pedeset godišnjicu upisa na faks. Naravno, bez Whatsappa kao sredstva komunikacije ništa. Pa je napravljena ogromna grupa u kojoj su moji bivši kolege. A prošle su godine. Prošla su desetljeća. Neka imena su izblijedjela, neka imena nikad čuo jer su bili valjda u drugim grupama. Ove godine ne želim ići, jerbo vidim da se spremaju doći i neki ljudi koji mi idu na ganglije, kako u politici tako i kao zabavljači. Kad se pojave na televiziji, ja okrećem kanal. Pa druženje s njima mi nije nekak prioritet. Jerbo, nemrem tam okrenit kanal. A malo sam tužan. Jerbo, zagledavam se u njihove profilne slike u grupi. Svašta tu ima. Pesih svih pasmina, cvijeća za koje nisam niti znao da postoji. Vidim poznato i davno meni drago ime kolega koji nisu bili iz Zagreba, pa su nam se putevi razišli. A u mene gleda nekakav koker španijel ili boxer. Pa jebate, ki da sam išao u pesju akademiju a ne na faks.
Danima slušam o Paklenom tornju. Neboder je sjeban. Zapalilo ga, kvalitetno napravljen posao. Temeljito. Betonsko stakleno zdanje, meni lijepo, izgorjelo je poput šibice. Advokati klipana koji su ga zapalili, pecaju empatiju, pitaju posve javno i posve bez srama, Znamo li mi kako se ta djeca osjećaju? Boli me kurac kako se osjećaju. Znaju li ti advokati kako se osjećaju oni kojima je potrebna hitna medicinska pomoć, pa nekoliko sati čekaju u beskrajnoj koloni ne bi li prošli kroz blokirano raskršće? Kako li se osjećaju oni kojima se iz nekog razloga žuri, ili oni koji, vidi slučajnosti, vole točno doći na ugovoreni termin, sastanak, nastavu, bilo što. Saznali smo da su klipani solidni đaci. Da su iz poštovanih obitelji. Nisam nigdje vidio ono, pristojan je, uvijek pozdravi. To bu kad počne suđenje za dvadeset i pet godina. Saznao sam da se između ostalih, radi i o nekakvim mlađim punoljetnicima. Punoljetan, a mlad, pa je to naravno razlog da imaš i praznu glavu. Starci ih puštaju van do jutra, puštaju ih na more sa škvadrom, puštaju ih na utakmice u druge gradove, čak i druge države, jerbo su oni pametni i ozbiljni. A kad naprave sranje, onda su mlađi punoljetnici. Maltene kreteni koji nisu svjesni toga što čine. Čudim se sam sebi, zašto sam napisao maltene. Mogla je rečenica posve dobro zvučati i bez maltene, kaj ne?
Dvostruke konotacije punoljetnosti, kaj ne?
Neboder je, drugarice i drugovi, gospođe i gospodo, izgorio radi obijesti. Bahatost je zapalila neboder. Bahatost kretena kojima je bilo zabavno paliti vatru, bahatost roditelja koji očito nisu uložili dovoljno truda u odgoj mladunčadi. bahatost države koju je bolio kurac za neboder, kao što je boli i za tisuće drugih nekretnina u njenom vlasništvu, koje strpljivo i marljivo propadaju, čekajući da na njih baci oko neki investitor. Hvala Bogu, nisam policajac, ali da jesam, meni bi u zatvor po kratkom postupku išli ponuđači koji će iskazati namjeru investiranja u novu zgradu koja će se graditi na tom mjestu. Išli bi u zatvor iz dva razloga. Jer ne vjerujem da je neboder zapaljen slučajno. A drugi razlog je, zbog svega što su do sada napravili. Jer sada bih mogao nabrojati pet šest, po zlu poznatih imena koja će se posve sigurno javiti na natječaj kao investitori.
Gradi se ad hoc rješenje koje bi trebalo omogućiti kakav takav promet, kolone, ogromna materijalna šteta. Vještaci se šuljaju ruševinom, dronovi lete ko nad Ukrajinom, troškovi su ogromni. Rastu iz dana u dan. Veli jučer frajer na radiju da od onih za koje murja veli da su ga zapalili neće tražiti odštetu, jerbo, kako se obeštetiti od tih mladih ljudi. Ako su mladi, onda imaju starce. Obitelj. Koje ne znamo, jer je naravno, sve jako anonimno, poštuje se privatnost tipova koji su unakazili Zagreb, sjebali promet u smjeru istok zapad, ko fol radi nekakve Tik Tok pizdarije. Naravno da je šteta ogromna, ali bilo bi posve u redu da se obitelji onih koji su zapalili pridruže armiji sirotinje, na dugo vremena, nek plaćaju, barem maleni dio. Nek osjete rezultate svog odgoja. Jer, ipak se radi o mlađim punoljetnicima.
Društvo je, kao i obično zakazalo. Društvo koje na ekipe huligana koji se idu tući s drugim huliganima nekoliko tisuća kilometara daleko gleda sa simpatijom, nazivajući ih našim dečkima. Političari koji ulažu ono malo autoriteta kojeg imaju vani intervenirajući za obične drumske razbojnike. Društvo koje ništa nije napravilo da izolira huligane, lopove, nasilnike, platiti će svu štetu. I tako u krug…
