Zagreb će svakako pamtiti 2020 godinu. Katastrofalan potres koji je ugrozio egzistenciju tisućama ljudi, a dogodio se u jeku korona epidemije koja je pokazala golu u umazanu guzicu društva, u svim segmentima.

Potiranje struke u korist politike, pogodovanje interesnim krugovima, krajnje neznanje ali i bahatost vladajućih.

Sve to nije spriječilo zatucan, primitivan narod sklon brzoj zaradi bez rada da opet izabere HDZ, stranku koja je od samog početka vodila samo jednu politiku.

Potkradanja Hrvatske.

Bahati i nedodirljivi ministri koji pokazuju elementarno neznanje (Iz toga bih izdvojio Marića i Malenicu), a svakako izdvojio vrlo nesposobnog, ali zato vrlo bahatog ministra Ćorića, nesposobni su za bilo što, a kamo li za upravljat državom.

Zagreb već desetljećima stenje pod čizmom Milana Bandića, baš kao što su davni Purgeri stenjali pod čizmom Franje Tahya.

Samovolja, prepotencija, krkanluk, sve je to oličenje Bandićeve vladavine Zagrebom.

Podrška politike bitna je svakako, ako se želi bilo što napraviti u društvu. Osim podrške politike, Bandić ima još onu bitniju podršku.

Podršku pravosuđa koja sve njegove višegodišnje malverzacije i marifetluke gleda zavaljeno u ugodnu fotelju, ne obazirući se na očigledne dokaze i nelogičnosti koje uočavaju građani.

Povremeno, samo valjda kad ustanu protegnuti noge i prošeću do WC-a da se popišaju, objave da provode izvide.

Izvide valjda provode slijepci. Pa im svakako promiču stotine milijunske razlike u cijeni žičare, ko da ih nema.

Sve je u redu. Ništa se dogodilo nije.

Istovremeno, nekakvom čudnom  vremenskom koincidencijom, saznali smo da Bandićeva prva suradnica, od koje se nikada ne odvaja, ima kolekciju cipela i torbica na kojoj bi joj pozavidjela i Imelda Marcos.

Ovi u foteljama zavaljeni ispijaju kavu, ni ne pomišljaju malo protegnit noge i popišat se.

Njima dobro.

Nerazmjer nečije plaće i imovine njih ne zanima.

Kako će te zanimati kad je kava i meditacija u tišini ureda ugodnija?

Osim toga ti iz USKOK-a i DORH-a su fini ljudi, pa kako ćeš pitati mladu i uspješnu damu, k tome s jakim političkim vezama, oprostite od kuda vam sve one fensi šmensi torbice od dvajs tisuća kuna?

Pa nisu ludi.

Tu nelogičnost s torbicama, cipelama, haljinama rečene Imelde, nisu uočili čak ni oni iz Saborskog odbora za pravosuđe, koji novine ne čitaju, pa za torbice ne znaju.

Taj odbor, ma to vam je jedna vrlo važna ekipa pravnih stručnjaka, toliko važna da su na popisu saborskih odbora na stranicama Sabora, navedeni na vrlo važnom jedanaestom mjestu.

A gledajući i sastav odbora, tko je sve član, nisam baš siguran da neka žarka volja kod svih članova postoji da se zaviri u torbice, ili čačka oko Bandića. Svog Milana.

Bolje je držat prst u uhu i skupljat naknadu za članstvo u Odboru. I mir u kući. I mir u obitelji!

To što znam da skoro svi, osim onih koji misle da su pametniji, članovi Odbora čitaju ove moje umoserine u kojima lijepo piše što bi trebali napravit, a neće napravit ništa, govori o njima dosta.

Ništa od toga, piši kući propalo.

Počele su pripreme za lokalne izbore. Stranke koje drže do sebe, već turiraju na startnom položaju, njihovi predsjednici zagonetno i po vlastitom mišljenju mudro se smiješe u kamere i samouvjereno tvrde da će baš oni pobijediti.

Neki i lažu, ne vodeći računa da su u laži kratke noge, pa govore da ne pregovaraju ni sa kime, dok oni s druge strane pregovaračkog sola govore da pregovora ima.

Nekako mi se čini da je nebesko visoki Peđa Grbin sada nekako Marasove visine. A u taj potonji bi žarko želio biti gradonačelnik.

Grada Zagreba.

Ponavljam Gordan Maras, gradonačelnik Zagreba! Ej?

Maras, Gradonačelnik Maras. Ko ono Bond, James Bond!

Bože kako to gordo zvuči. Valjda radi Gordan.

Maras ima realne šanse za biti gradonačelnik Zagreba, upravo onoliko koliko imam ja da do New Yorka dođem pješice, ne koristeći nikakvo prijevozno sredstvo.

Ali, ako on uistinu želi biti gradonačelnik, mogao bi naručiti da mu naprave maketu Grada Zagreba, pa da se igra njome. Pa da bude gradonačelnik Grada Zagreba.

Evo, Zagreb ima povijesnu šansu da na njegovo čelo dođe istinski intelektualac.

Doktor Nino Raspudić je zainteresiran.

Doktor Miroslav Škoro je zainteresiran, ako i uvijek. Bio je zainteresiran za sjedit na Pantovčaku i pjevat paunovima, bio je zainteresiran za bit premijer, pa bi sada umjesto cirkusanata u Stožeru, taj posao odrađivali Pervan i Drele.  A možda i onaj Cjepite Si Mamu Cepinski.

Kad propadne na izborima, kandidirat će se za predsjednika kućnog savjeta u stambenoj zgradi u ulici Cvijete Zuzorić u Zagrebu.

Bitno je da si na čelu nečega.

Ja bi jako volio da gradonačelnik Zagreba bude taj Nino.

Čoek, onako visok, ko od gore odvaljen, tolerantan i markantan.

Moralno impozantan, o čemu svjedoči da on izbjeglica iz BiH, koji se skučio u Zagrebu, žestoko se protivi izbjeglicama koji bi sada samo prošli kroz Hrvatsku jer nisu ludi da ovdje ostanu.

Obojica su poznati borci za potiranje ženskih prava. Što će svakako Purgerice znati cijeniti.

Sve u svemu, ako se riješi Bandića i te njegove cjelodnevne pratilje s šleperom torbica, Zagrebu se smiješi lijepa budućnost.

Miroslav Škoro ili Nino Raspudić.

Nije govno nego se pas posra.