Upravo se Axel Rose pjevao Patience, klavirsku izvedbu, kad je zazvonio telefon, negdje oko Ondića, na staroj cesti prema moru. Ugodan glas muškarca koji kaže da se zove Saša Nešto, odvjetnik iz Bjelovara, da zove u ime svog komitenta firme Te i Te, koja koristi moju zemlju u Garešnici, pa bih ja trebao potpisati nekakvu suglasnost da se odričem zemlje u korist firme Te i Te. Objasnio sam tipu da sam u autu, da slušam Gunse i da ću se kvasiti u moru mjesec dana, pa neka mi se javi pisanim prijedlogom. Priznam, kada sam čuo naziv firme, dobio sam napadaj bjesnila. Jer, vlasnik te firme i ja smo bili u debeloj zavadi, iz poslovnih razloga, već jedno pet godina. E ne dam ti, da mi daš milion maraka.

Glazba više nije svirala, mozak je radio, kuhao, procesuirao. Kakva kurčeva Garešnica, kakva zemlja. Pojma nisam imao. Tek nakon propitkivanja po obitelji saznao sam da je moja baka imala nekakvu sestričnu u Garešnici, žena je odavno otišla na kvasinu, nije imala nikoga pa je sve što je imala razdijelila oporukom svoj široj obitelji koje se mogla sjetiti. Pa sam ja postao zemljovlasnik u Garešnici, a da nikada nisam bio obaviješten ni od koga. Odvjetnik nije više zvao, dobio sam poziv na sud da dođem u Garešnicu, kako bi mi sudski oduzeli zemlju. Napišem ja pismo, da sam spriječen, ali da zemlju ne dam. Onda dobijem nakon dva mjeseca pismo da je održano ročište na kojem ja nisam bo i da će se dana tog i tog održati očevid na lokaciji, pa da dođem. I ja lijepo, sjednem u auto i ravno u Garešnicu.

Dođem tamo, vlasnik s kojim samo što se nisam preko nišana gledao, pozdravlja veselo i srdačno, pokazuje mi lovačke trofeje, kazuje da kasnije svi skupa idemo u njegovu lovačku kuću na veprovinu i srndaća koje je ulovio. Došao je i sudac, došla je i neka gospođa koja je vukla ogromnu pisaću mašinu u koferu, jerbo do Garešnice nije došla vijest da postoje i laptopi. Došao je i geometar. Došao je i vlasnik ugodnog glasa, gospodin advokat Saša. Gazda, tajkun ko tajkun, nije išao, poslao je svog izaslanika. Krenuli smo nekakvom livadom, gospođa s mašinom u štiklama, svi magarci normalno ruke u džepovima. Ja gospođi otmem mašinu, da joj pomognem, sudac udaljen korak ispred mene me pogleda prijekim okom. Priča se o svemu, nevezano, pa taj gazdin dupelizac koji se prilijepio uz suca ko krpelj priupita Pa dobro, nije te bilo mjesec dana, nisi dolazio točiti benzin kod nas. Gdje si bio. Sudac mu detaljno objašnjava da je bio na moru, da će doći ovaj tjedan. I tako hodamo mi, pentramo se, na vrhu brda, geometar pokaže neko šipražje i kaže, evo gospodine Spectator, to je Vaša zemlja.

Osjećao sam se kao Vice Vukov, kad pjeva To je moja zemlja, što je bilo i u redu, jer sam još bio član SDP-a.

Sudac se važno nakašlje pa kaže da ćemo tu u toj vukojebini, travi koja škaklja po jajcima, prepunoj čičaka i skakavaca održati ročište. Zapisničarka je sjela na nekakav kamen i pokušavala pisati. Konstatira da su sve stranke prisutne i navede da sam ja napisao da ne želim odustati od vlasništva, jerbo je to moje, a možda imam i planove. Samo bi budala mogla imat bilo kakve planove s nekakvim šipražjem u sred ničega. Pa sudac kaže važno, onako svjestan da razgovara s maloumnom budalom, da ga izvijestim kakve ja to planove imam tamo.

Već kod razgovora o točenju goriva bilo mi je sve jasno. Nije me iznenadio nastup suca.

Prvo sam rekao da oporuka, koja se nalazi pohranjena na Sudu u Garešnici, nikada nije došla do mene, što smatram da je namjerno sračunato. Dokaza o otpremi i prijemu oporuke oni nemaju.

Prvi je odgovor o mojim planovima bio Neću Vam reći.  Ali sudačka budala ne sluti da je naišla na veću budalu. Dužni ste nam reći, jer eto firma Ta i Ta, ima planove.

Dobro, kad sam dužan reći, onda da Vam pojasnim da ću tu izgraditi odlagalište fekalija, a što se tiče planova firme Te i Te s mojom zemljom, i ja imam neke planove dodatno.

Gospodin Saša sav zajapureno izlane, kakve planove? Pogledao sam nevino suca i upitao Gospodine suče. Moram li reći? Pripadnik časnog i poštenog hrvatskog pravosuđa je samo potvrdio. Imam planove gospođu Tu i Tu, koja je bila kćerka vlasnika, inače jedna od suvlasnika, povremeno dovoditi ovdje u osamu na izlete.

Jadna gospođa s mašinom što je sjedila na nekom kamenu i pokušavala uloviti te budalaštine, skoro se strovalila na leđa.

Sudac me probode pogledom i objavi da prekida ročište, presudu ćemo dobiti pisanim putem.

Vraćam se, teglim mašinu. Sam. Ko kužna ovca. Nakon dvadesetak dana, u sudskoj presudi se navodi da mi se zemljište oduzima jer ga nisam koristio, a koristila ga je firma Ta i Ta, a ja se mogu žaliti Županijskom sudu u Bjelovaru, putem suda u Garešnici.

Napišem ja žalbu, poližem, povratnica i sve kako spada, kad za pet dana zove me gospođa s mašinom, treba moj OIB (a ima ga u presudi) i pošalje mi uplatnicu od soma i pol kuna za troškove žalbe.

Platim ja i žalba ode u Jeblovar, na Županijski sud.

I tako, nakon dvadeset dana, nazovem ja, onako iz dosade, sud u Garešnici, spoje me sa sucem. Glasm koji se topi od miline, pitam suca ako mimože dati svoj OIB i ime, prezime i adresu. Sudac sav u čudu. Što će mi njegovi podaci.

Znate gospodine suče, pišem prijavu DORH-u i Pravosudnoj inspekciji Ministrstva pravosuđa o Vašoj presudi, ali i o točenju goriva o trošku stranke u sporu. Učestalom. Slučajno mi je bio u džepu diktafon, pa sam sve snimio. A vidio sam da je cijelo dvorište pokriveno nadzornim kamerama, pa nek USKOCI gledaju.

Naravno da nisam imao diktafon. Naravno da nisam snimao ništa na diktafon.

Jedino što sam uživao sucu – lopovu razjebati dan ili dva. Naravno da me sudac zvao da dođem, da porazgovaramo, da nešto pojedemo. Ako treba, on će doći i u Zagreb. Naravno da se s tim ušljivcem nisam našao.

Na kraju, samo info, Županijski sud u Bjelovaru odbacio je s gađenjem presudu lopovskog suca iz Garešnice, a meni vratili sve troškove i puta u Garešnicu. Jedino nisam priložio račun za janjetinu i gemište u Šljukinom gonu.

Epilog: Firma Ta i Ta, otišla je u pičku materinu. Zemljište je još uvijek moje. Nema odlagališta fekalija, a ni kćerka bivšeg gazde nije bila na izletu sa mnom. Ni tamo ni igdje drugdje.

Za suca ne znam, dijeli li još uvijek pravdu za rezervoar benzina. Valjda će nekog drugog sponzora naći…

Naravno, da imam uredno fajliranu i odloženu svu dokumentaciju. Naravno da nisam imao diktafon. Za snimiti razgovor, dovoljan je i mobitel.