Nekako mi se čini da sam ušao u godine kada bi me sve manje stvari trebale čuditi. A ja se čudim svaki dan, ko njuferica kurcu, svemu i svačemu. Evo, približava se Dan pobjede nad koronom, dan u kojem će biti objavljena veličanstvena pobjeda nad opakom boleštinom za koju mnogi tvrde da ni ne postoji. Pobjedu u ratu s koronom iznijeli su časni vitezovi Božinović, Beroš i dama Alemka. Jebi ga, život nije nikada pošten, pa u pobjedničku ekipu nisu stavili istinskog i pravog viteza, onog čuvara Isusovog Groba, Željka Nervožjastog Reinera. Isto tako ne znam, hoće li u pobjedničkoj paradi paradirati i cvjećarka koja je radila onaj software, ma znate onaj koji nije bio za ništa. Osim za dobru zajebanciju.

U ratu protiv korone kojeg smo dobili, palo je 15.500 ljudi. Umrli, od ili s koronom, ali vode se kao umrli od korone. Puno je to. 15.500 previše.

Skoro isto toliko ljudi, vojnika ruske vojske poginulo je u Ukrajini u tri tjedna rata. Tamo se lemaju ko mutavi. Jedno dvjesto puta sam rekao, pričao, gledao se u ogledalo i govorio sam sebi, O ratu u Ukrajini nećeš pisati.

Pa i neću. Jerbo, priznam, na kurac mi idu i Putin i onaj Ukrajinac Zelenski i onaj mumificirani Biden. Onog Borisa s frizurom, njega niti ne spominjem.

U trenutku kada je Putin opalio prvu raketu koja se strmopizdila na neprijateljski teritorij, postao je agresor. Silnik. I tu opravdanja nema. Nikakvog, i nikada.

Ali, nema ni opravdanja jadikovanje Zelenskog, koji je sve činio da do rata dođe, dovoljno je pogledati sve što je prethodilo, . Jebiga, nemreš doć u Maksimir u Zoološki vrt i uspavanog medvjeda bockat i podjebavat. Ma možeš, ali sve to ide dok se medvjed ne probudi. E jebi ga, kad se probudi, onda trči koliko te noge nose. Neprekidno drkanje Zelenskog, nacimavanje na proširenje rata i na NATO države, iskreno ide mi na kurac. Sve ovo pišem, jer me razjebala njegova izjava od danas: Ako moji pregovori s Putinom ne uspiju, biti će to početak III svjetskog rata. Frajer misli da je faktor. Koji će nas uvesti u III svjetski rat. A to sranje od rata i nije tako daleko. Evo, čitam ova hipersonična raketa ima domet od 2.000 kilometara, a Moskva je od Zagreba udaljena 1850. Zračne linije. Ako je Putin ispali iz kancelarije na Krasnajoj Ploščadi, ne mora pasti baš u Zagreb, mogla bi i u Rijeku. Ili u Osijek. A mogla bi na u Bjelovar, koji ovih dana raskopan kao da je već pala raketa na njega.

A upozorenje smo već, ako se ne varam, dobili. E sad, jel upozorenje bilo naoružano ili samo Bobby, ni Bog ne zna.

[blockquote align=”left” author=”Spectator” style=”font-size: 30px”]Ja sam se vratio. Neki od njih nisu. Pa znam kako to izgleda iz prvog reda, što je unekoliko različito od pogleda iz lože iz koje je ratni film gledao Ponosni Andrej.[/blockquote]

Jedina prava sreća je da u ozbiljnoj ratnoj situaciji, a linija fronte u kojoj se lemaju ko mutavi, u dometu je nekakve stare pretpotopne ruske rakete, ovo društvo brane Plenković, Banožić i Milanović – oboružani s dva Mig-21, a i bogatim vojnim i ratnim iskustvom iz Domovinskog rata. Njima svakako treba dodati i nipošto ispustiti Gordana Khuen Grlića Radmana, koji je otkrio toplu dušu Lavrova, čitajući njegovu poeziju na ruskom. Puno je tu pitanja. Od kuda Grlić Radman zna ruski, a prezire sve što je imalo veze sa socijalizmom? Gdje je sada knjiga poezije autora Sergeja Viktoriviča Lavrova, koju je dobio na poklon? Da li je s gađenjem uništena? Da li je pohranjena u Frkin podrum s ostalom dragocjenom literaturom, jer nikad se ne zna, moglo bi se desiti da u skoroj budućnosti na ulicu izleti Gordan Grlić Radman s knjigom u ruci vičući: Не стреляйте, русские братья, я друг Лаврова!  Jer, vjerodostojnost je najbitnija, kaj ne?

Di ćeš veće sreće nego imat takvo vodstvo? Valjda je zato i Plenković neki dan ponosno izjavio: Ponosan sam što smo na Putinovoj listi. Ponosni smo ko žaba koja ustanovi da je od gladne zmije udaljena samo dvadeset centimetara. A ja, ja priznam, ja bih radije bio na milion mjesta, bilo gdje, pa i u MP3, radije nego na Putinovoj listi. Valjda zato jer sam bio u ratu. Jer su pucali na mene. I ja sam pucao na njih. Ja sam se vratio. Neki od njih nisu. Pa znam kako to izgleda iz prvog reda, što je unekoliko različito od pogleda iz lože iz koje je ratni film gledao Ponosni Andrej. Ponosni su svakako i građani koji kupuju trogodišnje zalihe ulja, germe, brašna, pa su napunili stanove, a kad počne pucnjava biti će u skloništima, daleko od ulja i brašna. I germe. A struje neće biti vjerojatno, a plina sigurno, pa će kruh peći na Suncu.

Tužno je gledati rijeke izbjeglica iz Ukrajine, svaki dan, u svim vijestima. Ljudi koji su u trenutku ostali bez ičega. Mnogi i bez najbližih, obitelji, prijatelja. Ali, priznam, nekako sam oguglao i na to. Možda sam kurvin sin, ali nekako to više ne doživljavam emotivno. Jer već trideset godina, svaki dan gledam na programima Katedrale duha rijeke izbjeglica iz Domovinskog rata, ljude što odlaze, ostavljajući sve što su stekli, s malim naramkom na leđima, suznih očiju. Tri desetljeća. Svaki dan.

Mi trideset godina na HRT-u imamo konstantnu školu za život. Predvojničku obuku, trideset godina. Sad su se sjetili da bi mi trebali imati te Patriote, to su one rakete kaj skidaju dolazeće rakete ko muhe. A Patriot protiv one brze rakete koristi nula bodova, dok je Patriot vidi, raketa je eksplodirala i već je zaboravljena. Pa mi nismo stigli skinuti stari šparet koji se strmopizdio u sred Zagreba. Ni vidjeli ga nismo.

Ali mi patriote imamo, ako se ne varam, njih oko 600.000. Istreniranih i dobro plaćenih. Što baš i nije malo, na manje od četiri miliona stanovnika, šesto tisuća patriota. Potrebno ih je samo preraspodijeliti. Izvući iz pivnica, kladionica, pa da vidiš kakva smo mi vojna sila. Putinu bi se govno smrzlo da mu se na Krasnajoj Ploščadi pojavi armija od šesto tisuća naših patriota.  Bankrotiro bi odma. I svio njegovi oligarsi. Jer, gdje oni stanu, trava ne raste.

Naši patrioti imaju puno veću razornu snagu od ovih američkih Patriota.

Sve u svemu, ostaje mi žalovati za vremenima drage i simpatične Alemke, milog i ljubaznog Capaka i istinoljubivog Vilčeka. Nakon samo dvadesetak dana rata u Ukrajini.

Ali sam kao Hrvat sretan i ponosan, što u ovakvim trenucima imamo vojsku kojoj su na čelu Plenković, Banožić i Milanović.