Više se ni ne skrivaju. Ni malo. Nego nam se bjesomučno smiju u lice, pljuju nas. Omalovažavaju. Jer, tko smo mi, do li stoka sitnog zuba.
Ne znam ni jednu zemlju u kojoj bi intelektualni kapaciteti poput njih bili bilo što. Osim šišača živice, manipulatora kontejnerima za smeće, svugdje bi bili neki mali drek, a punu veličinu dosegli su u Hrvatskoj. Gdje su postali veliki drek.
Njihova zvijezda zasjala je u punom sjaju.
Slučaj jedan:
Guverner Narodne banke Hrvatske Boris Vujčić, tip koji ima plaću duplo veću od predsjednika države izjavljuje kao preporuku građanima koji jedva spajaju kraj s krajem, posve ozbiljno: Kupujte kod onih koji nude niže cijene.
I što reći? Mogao bih svašta. Ali najprigodnije mi je nekako reći: Dao Bog dao da vrlo brzo dođe da i on baulja cestom i traži najjeftinije trgovce.
Mogao sam mu poželjeti recimo sudbinu Marije Antoanete, koja je vrlo slično izjavila, Ako nemaju kruha, neka jedu kolače. A nisam. Jer mi nemamo giljotine.
VEZANI ČLANAK
Slučaj dva:
Ministar Tomislav Ćorić, polufinalista mog natječaja za najantipatičniju osobu proteklog desetljeća, na veliko poskupljenje, na dosegnutu najvišu cijenu u povijesti, izjavljuje: Ako dođe do značajnije eskalacije, Vlada je dosada reagirala, a reagirat će i ubuduće.
Ne znam kakvu kurčevu eskalaciju čeka i taj čorić i taj Vlado, pa da reagira. I što reći? Mogao bih svašta. Ali najprigodnije mi je nekako reći: Dao Bog da plaćao gorivo za automobil koji koristiš. Od plaće koja bi bila upravo onolika kakvu bi zaslužio svojom sposobnošću.
VEZANI ČLANAK
Slučaj tri:
Ministar, priznam, doista mi je uz ime tog tipa upisati bilo kakvu titulu, Gordan Grlić Radman, ponosno izjavljuje:
Ja, moja obitelj i djeca sigurno možemo biti sretni u ovoj državi. Trebali bi i svi građani. Hrvatska može biti uzor.
Nije razjasnio kome ovakva Hrvatska u kojoj ovakvi komičari mogu biti uzor bilo kome u bilo čemu. A vjerujem da njegova obitelj može biti sretna u državi, jer je jedan drugi član obitelji, njegov otac, poznati partijski glavosjek iz Sesveta, čarobnom privatizacijom kafilerije postao važni tajkun u Sesvetama i upisao se u Franjin dlan na popis velikih Hrvata. Hrvatina pače.
I što reći? Mogao bih svašta. Ali najprigodnije mi je nekako reći: Da Bog dao da mu tata opet bio samo partijski aparatčik, a novostvoreni Hrvat samo obični Jugoslaven.
VEZANI ČLANAK
Članak iz BORBE o heroju socijalističkog rada i savjesnom komunistu
Slučaj četiri:
Josip Frka, k tome još Petešić, kojem je država dodijelila stan od skoro 100 m2, a koji je poput desetine tisuća stanova diljem Zagreba oštećen u potresu, da bi bio ekspresno obnovljen od strane države koja kurcem nije makla u obnovi porušene Banije. Država je pokazala kako voli svoje građane, naročito oni koji su bliže vatrici. Ostali stanari su željeli obnoviti zgradu, u kojoj je jedan od vlasnika čuvena institucija Državne nekretnine, o kojoj je mentalno zdravije uopće ne pisati. Pa su se rečene nekretnine, koje su legendarno spore i neefikasne brže bolje uključile u obnovu. Samo zato jer je Frka. A kakva je tek mogla biti Frka da je nazvao Frkin šef? Pa onda taj tip mrtav hladan izjavljuje: Koliko shvaćam, da se Državne nekretnine nisu uključile u obnovu, one bi usporile obnovu cijele zgrade. Tip nam se otvoreno smije u lice. I što mu možemo? Ništa, samo opet glasati za takve. A i to nije ništa originalno, to uvijek iznova činimo. I što reći? Mogao bih svašta. Ali najprigodnije mi je nekako reći: Dao Bog da ti je porušena kuća u Mjaskim Poljanama. Pa da ti ih obnavlja ta ista država.
VEZANI ČLANAK
Svakako, cijeli je niz đikana koji su na vlasti, ali oni više svoju bahatost ni ne skrivaju.
Evo, Branko Bačić se raduje sutrašnjem aktualcu u Saboru, doduše, ako sam dobro razumio što je izjavio.
[URIS id=39604]
