Skoro da sam i zaboravio da imam portal. Uhvatila me fjaka. Ubijadu me ove vrućine, vucaram se od hlada do hlada. Ispijam ogromne količine ledene vode, svako malo opsujem ljeto i vrućine. Uglavnom, podosta sam down. Potonuo, a kad sam već potonuo, bilo bi lijepo da je to negdje na dnu Bleda, ili nekog drugog hladnog gorskog jezera. Žudim strasno za osjećajem hladnoće. I onda. Danas. Kava s frendom s kojim često pijem kavu. Frend je blaga riječ. Kamilica. Prijateljem. Najboljim. Pijemo kavu na sred Iblera, nekoliko SDP ovaca pokazuje bradom na mene, gledaju me kao da sam kužan.
Na rastanku, veli mi on, Evo ti USB stick, rođendan ti je za par dana. Poklonjenom se konju ne gleda u zube, ali svejedno proleti mi kroz glavu, Ma jebo te USB stick, ko to još koristi? Jerbo, meni USB stickovi služe isključivo da bih ih izgubio. Bacam ga u ruksak, nabijam šljem na glavu, palim romobil i fijuuu, doma.
Prenuo me telefon, zvrndanje koje ne prestaje. Jesi li pogledao USB? Jesam, sivi je. Ma daj ne seri, pa tko još poklanja USB stickove za rođendan? Pogledaj sadržaj.
Palim, gledam. Filmić koji traje nekoliko minuta. Pregled kroz vrijeme o mojoj bivšoj firmi. Mojoj tvornici. Radio sam svagdje, davao sve od sebe, mučio se, mučio i druge, ali samo je jedna Moja Tvornica. Moja prva ljubav. U njoj sam naučio skoro sve što sam ikada znao. O poslu. O ljudima. O svemu. Možeš mi svašta reći, ali u Tvornicu mi ne diraj. Bezbroj poznatih ljudi u filmu, sve ih teže raspoznajem, jerbo oči su suzne. Ljudi koji su mi bili uzor. Ljudi koje sam volio. Ljudi koje nisam volio. Cijeli jedan život, poput ringišpila vrti se pred mojim očima. Mnogima od njih bio sam na sprovodu, za nekima sam tugovao dugo, tugujem i sada. I moj otac je na filmu. Mlad, vitak, žustrih pokreta, upravo onakav kakvog ga pamtim iz vremena kad sam bio desetogodišnjak.
Gledam dalje, odjednom, film prelazi u kolor, godina je 1988. Spiker u filmu govori da će ovogodišnji izvoz tvornice biti sedamdeset miliona dolara. 70.000.000 dolara. Na Smartassetu brzo izračunavam, to je današnjih 192.500.000 dolara. Izvoza u samo jednoj godini. 1988. Samo na zapadno tržište, na istočno je bilo puno više, domaća prodaja ogromna.
Ustajem, uzdišem. Prsa se nadimlju, napeo sam se poput pauna što širi perje pri pogledu na ženku. Gledam se u ogledalo. Samo što ne eksplodiram od ponosa. Skoro 200.000.000 dolara izvoza u Njemačku, Austriju, Ameriku, Čile, Kanadu, Francusku, Švicarsku. Još više u SSSR, Čehoslovačku, DDR.
A sve poslove ugovorio sam ja. Sve ugovore potpisao sam ja. Sve timove inženjera koji su po svijetu danima strpljivo objašnjavali i tumačili kupcima prednosti nekog stroja, predvodio sam ja. Koliko li je bilo neuspjeha, koliko uspjeha. Muke i rada. Neprekidnih putovanja po svijetu. Od 1984. Bio sam, po ondašnjim mjerilima samo balavac. 29 godina. I postao sam direktorom vanjske trgovine jedne od naših najveći tvornica. U kategoriji tvornica, bili smo na trećem mjestu po ostvarenom izvozu. To su bila vremena…
I onda gorčina. Svako društvo bi trebalo ići naprijed. Ponekad brzo, ponekad sporo. Korak po korak. Ponekad i korak iza, ali mora postojati svijest da je slijedeći korak onaj koji ide naprijed.
Odavno sam zaboravio hodati naprijed. Samo unatrag, naučilo me društvo. Nema više takvih divova, nema više takvih izvoza, nema više takve industrije. Nestala je, nestala je u samo nekoliko mjeseci, od siječnja 1991 do travnja 1991. Ne, nije ju uništio rat. Uništili smo je mi. Mi Hrvati. U glavi mi zašumi huk sa stadiona, ponosan poklič, Mi Hrvati. Uvijek kad začujem taj poklič pomislim, Da, pa što? Je li činjenica da sam Hrvat dovoljna za dobar život? Za socijalnu sigurnost? Osigurava li ta činjenica mojim unucima bolje školovanje, ne bolje u smislu pohađanja skupih škola u inozemstvu, nego boljih škola ovdje. Svim?. Osigurava li činjenica da smo Mi Hrvati posao djeci kad završe škole, mogućnost kupovine stana, automobila, normalnog planiranja obitelji? Osigurava li im napredovanje na poslu ako su bolji od sina nekakvog krkana, nečijeg sina?
Mislim da ne. Zašto? Pa upravo zato.
Jer, Mi Hrvati…
