Kaos
Sve je naopako na ovom portalu. Jerbo je spao na niske grane. Glavni urednik povazda po birtijama, kafeniše, glumi da piše, kupio je naočale za čitanje i istovremeno sunčane i gleda fircigerice i finfcigerice kako štepaju ulicom.
Glava mu se okreće poput Plenkovićevog fino poštelanog radara.
A portal vam je u biti one man band. Dok ovaj lezilebović proučava štepanje i gleda njihanje guzova, nema ko pisat. Nema ko ni grafički uređivat. Ni čistit bazu od nakupljenog smeća. A on glumi da piše i sreća da ima naočale, jerbo bi mu oči iscurile.
A kad piše, nikad neće pisat ono o čemu svi pišu. Jer mu nije ćeif. Veli ja se ne faćam s tokovi drugovi oponašajući Šojića.
Nagrada Grada Zagreba
Jučer su dodijeljene nagrade i svašta nešto . Klisovića i onu madamme s frizurom model Louis XIV poćeralo sa stola i tamo lopatom razbacali kamion cvijeća. Valjda im je neko reko da to lijepo izgleda.
Ondak, su dijelili neke knjige uz konferansu nekakvog tipa kojem je gluha susjeda rekla da je duhovit. Ja se ne kužim u estradu, ali tip ima smisao za humor ko onaj neki Riđan.
A nije konj. Samo Riđan.
Velika je čast i sreća dobiti Nagradu Grada Zagreba i biti proglašen Zagrepcankom godine. Pa dan iza uručenja nagrade sjediš i brojiš do 50.000 u sebi. Kuna. A naglas se petljaš s Eurima.
Svašta sam ja vidio na tom prijenosu. Vidio sam da je u ime HR Sljeme nagradu primila Montserrat Caballé, koju nisam vidio već nekoliko dana, od kad sam naletio na staru sliku na kojoj ponosno pozira s onim silovateljem pesa. Žena iz finog društva. Drago mi je da je dobri doktor Prgomet dobio nagradu, zaslužio je svojim radom. Zaslužio je i gospodin Kobeščak, čovjek koji je odgojio generacije igrača Dinama, zbog kojih ja i dalje čekam. A mi Hajdukovci smo ionako najstrpljiviji ljudi na svijetu. Iskrene čestitke gospodinu Kobeščaku, samozatajnom i skromnom stručnjaku.
Nagrade se dodjeljuju pojedincima i pojedinkama, ali i poduzećima, obrtima, udrugama, prosvjetnim ustanovama, svima koji su nešto značajno napravili za grad Zagreb.
Kako to obično ide u takvim prigodama, nagrade se dodjeljuju ljudima koji su ih uistinu zaslužili, ali oni su u manjini, ostali sretnici koji danas broje lovu, više-manje ušli su u krug dobitnika uz toplu preporuku.
Sve se mislim mogao bih i ja osnovati neku udrugu, pa na godinu nadrljati obrazloženje da predlažem za Nagradu Grada Zagreba gospodina Spectatora. I dobiti nagradu. I brojati lovu.
Baš takav slučaj imali smo jučer. Tip osnuje udrugu i i odma se predloži za nagradu. A nagradu nemreš dobit, ako je ne prihvatiš izrijekom. Pa ga nazovu, Halo halo, dobar dan, ovdje Joško, vas su kandidirali za Nagradu Grada Zagreba. Tip se štiplje da ne udari u smijeh, pa se čudi Koji Joško, koja nagrada, koji Grad Zagreb? pojma on nema.
Pa mu Joško fino objasni, natenane, jer ima on vremena, mora nešto i radit između dva službena puta.
A ovaj na rubu eksplozije od smijeha, nevoljko pristane. Tek onda može dobit nagradu, jerbo je pristo. Onda dođe tamo stane pred stol na kojem je lopatom nabacano cvijeće, dva slepca Tomašević i Klisović koji ne znaju što bi sa sobom, što bi s rukama, mu daju lovu i tu knjigu, još kao bonus izljube ga Tomašević i Klisović, izbale ga, slikaju se onako svi balavi, pa onda onako balav ode brojat pare. Jerbo ga predložila udruga. Kojoj sam ja šefonja i osnivač. Ima li koga još u toj udruzi, pojma nemam. A i ne treba bit za ovakve kalibre Tomašević & Klisović je dovoljno. I puse bih podnio za 50.000 kunića. U Eurima dakako.
Nagrada za Zagrepčanku godine
Danas se povela žučna rasprava o Zagrepčanki godine gospođi Čavajdi. Teška je to tema. Užasna. I ni malo ne mislim pisati o njoj. Mišljenja sam da se, ako je baš trebao, Grad Zagreb gospođi Čavajdi mogao odužiti na jedno deset tisuća načina. Život je okrutan. Zajeban. I proklet. Paralelno s paklom gospođe Čavajde, desetine tisuća građana prolazili su svaki kroz svoj privatni pakao. A Grad Zagreb ni kurcem nije mako. Nagradu za svoj pakao nisu dobili.
Pobornik i to žestoki sam prava žena na odabir. A odabir je privatna stvar svake žene. Zadnja vrata, vrata očaja kroz koji se prolazi slomljena srca i duše, kad izlaza više nemaš. Za to se, pa ma kakve komplikacije bile, ne daju priznanja i ne proglašavaju te Zagrepčankom godine. E, pa neka sam reko!
Što je sa ženama koje prolaze kroz pakao nemogućnosti imanja djece. A procedura usvajanja je takva da dok dobiješ dijete koje želiš, a ima tri godine, taman to dijete upiše fakultet?
Direktnom intervencijom i inzistiranjem Joška Klisovića pri odabiru nagrađenih, nagradu dobila prof.dr.sc. Ana-Marija Šimundić, ravnateljica bolnice Sveti duh. A bez gospođe Ana-Marie Šimundić kao šefice bolnice, zapovjedno odgovorne ravnateljice bolnice koja je odbila napraviti pobačaj gospođi Čavajdi, gospođa Čavajda jučer ne bi dobila nagradu. Jer bi bila žrtva.
Komplikovano? Malo jest, kao i svaki puta kad istovremeno nagradiš žrtvu i onoga koji ju je učinio žrtvom.
Jučer je Grad Zagreb, dodjelom nagrada žrtvi i onome tko ju je učinio žrtvom stisnuo i prdnuo.
Jučer je gospođa Čavajda drugi puta postala žrtva. Prvo ju je silovao zdravstveni sustav, a jučer je silovana radi nekih viših, ali ni malo moralnih razloga lezilebovića i politikanata na vlasti.
Sramite se!
Živjeli pali borci!
E sad, gospođu Čavadu predložilo je nešto što se zove MAZ. Morao sam proguglati i naći da se radi o nekakvoj Mreži antifašista Zagreba.
Mašta je odmah proradila i odma mi je palo na pamet, ne znam zake Čekam te u pet kraj Begove džamije, Vazduh trepti kao da nebo gori.
Valjda se pozdravljaju međusobno prislonjenom desnicom šakom uz sljepočnicu uz oštar pozdrav Živjeli pali borci.
Pomislio sam na antifašiste iz vremena kad su svi bili Valter. Pred osamdeset godina. Ilegalci, Ivan Šibl, Ubojstvo patrole kod Botaničkov vrta, eksplozija bombe u pošti u Jurišićevoj, Nada Galjer. Mreža antifašista. Pred osamdeset godina.
A Rusi su s 46.000 topova tukli Berlin danima. I završili s nacizmom. 1945.
A Talijani su svog kretena objesili za noge na ESSO benzinskoj stanici 1945. I završili s fašizmom.
Ameri su s dvije atomske bombe dotukli japanski imprerijalizam. 1945.
A mreža antifašista Zagreba postoji. Pa mislim, ako postoji ta mreža Zagreba, postoji i u drugim gradovima, i na nivou Hrvatske. I bore se protiv fašizma. Kojeg odavno nema. Ima budala. Uvijek će ih biti. A nisam vidio te antifašiste da su rečmo, brašnom posipali Keleminčeve kretene kad se postrojavaju onako odrpani s pivskim trbusima, neobrijani glumeći neku super rasu.
Jebate, pa ovi starci su žilavi. Kad malo morgen. Guglam i gledam. Gledam, sve neki mlatimudani, klinčadija kojoj ja mogu biti otac. A moj otac je bio premalen za hodati šumama i gorama i ganjat fašiste i bit antifašist.
A ovi antifašisti Zagreba.
Ej, borci protiv fašizma. Kojeg nema. Jebači bez kurca.
Taj Antifašizam Zagreba garant povlači neku lovicu iz razno raznih proračuna. Da bi se bavili, ne znam čime, gradskom gerilom? Društveno korisnim radom?
Ma jebite se drugarice i drugovi.
Ako vam se hoće biti društveno koristan, ima posla za svinje ranit. Pomagat starima i nemoćnima, biti tete pričalice u domovima djece, volontirat po svim mogućim dobrotvornim akcijama.
Pa vam neće glupe ideje padat na pamet!
Ali za to se lova iz proračuna ne dobiva.
