Na zaslonu mog kompjutora slika. Tava, stara, izudarana, iskrzana, a u njoj pečene pole. Krumpiri prerezani napola, pa pečeni. Fina smeđa ruskava korica presijava se mutnim sjajem.
Bujrum.
Dok se hladnu, kajmak i sir će biti na stolu.🙂👋 pic.twitter.com/R3HncEA4ir— Mirsad D. Abazović (@MirsadAbazovic) October 5, 2023
Sliku je objavio meni dragi Twitter prijatelj, Mirsad D. Abazović, profesor emeritus na Univerzitetu u Sarajevu.
Gledam sliku. Kao da su predamnom. Zažmirio sam, zamaman miris vrućih pola hrani moja čula.
Zvukovi. Mirisi.
Huk bure što udara u maleni prozor, silovito, pa stane, kao da uzima dah, pa kad udahne puhne. Pakleno, divlje.
U polumraku prostorije koju žmirkavo njišući se pod daškom bure koji se probio ispod vrata, osvjetljava stara žarulja, obješena o komad crne žice tko zna kada, slutim lica. Mutno slutim, ali tu su.
Pogrbljen uz stol sjedi moj did. Na njemu debela jakna, ali vidi se da mu je hladno, vjetar što ulazi ispod vrata, kraj vrata, hladi prostoriju, a igra se s plamenom na kominu, moćno se poigrava, kao da će ga ugasiti, onda odjednom stane. Pa kad plamen živne, evo ga. Baba sjedi kraj dida, gleda u me, toplog pogleda, smješka se.
Pita me jesam li umoran. Jesam, padam od umora, ali neću reći. Nikada neću priznati. Danas smo gotovi s maslinama.
Došao sam im pomoći u berbi. Jer su stari. Jer su nemoćni, a hoće. Moraju. Ulje i maraske. To im je život.
I sada smo tu. Ulje smo pred uru vrimena ulili u kamenicu. Vani je studeno, prosinac je pri kraju, ja moram u Zagreb, Božić dolazi.
Ovo nam je zadnje veće. Sjedimo u konobi, ja sam upalio vatru u kominu, ne bih li ugrijao promrzle kosti. Bura je ušla u me.
Baka je narezala kumpire. Napola. Pa je nožem nakrižala crte po sredini, posolila ih, ja sam donio limenu ploču koja je stajala kraj komina, poslagali smo kumpire, a onda je did, važno, teatralno, pažljivo polio kumpire maslinovim uljem. Zelenim, što je mirisalo na travu, uljem koje je pred pola sata uliveno u kamenicu. Novim uljem.
Stavio sam ploču na vatru, sjeo, ulio vina u pot što je stajao na sred stola. Otpio dobar gutljaj. Mljacnuo zadovoljno.
Pogledao me, pokazao rukom, Dodaj mi pancete. Ali, onaj komad. Ma ne, onaj tamo.
Panceta, tanka, suha, mirišljava. Rezao je pancetu, polako, a ja sam naravno uzimao, odma onako, s noža. Smijao se, Nisi se prominija, ni malo. Uvik isto.
Baka je uzela sa stola pancetu koju sam nekim čudom propustio pojesti i stavila je na pole.
Iz kamenice u kojoj je bilo ulje od prošle godine izvadila je komad sira. Ovčji, sir koji je ona napravila. Otrla je s njega kapljice ulja, stavila na dasku, narezala. Debele šnite, poredala ih na tanjur i zalila uljem iz malenog lončića, novim uljem.
Zapalio sam cigaretu. Igra plamena na crnom zidu komina, didove nasmiješene oči, baba što se gradi da nešto radi. Čekamo.
Čekamo pole, pole s pancetom i novim, upravo napravljenim uljem. Čekamo ovdčji sir. Poliven s novim upravo napravljenim uljem.
Ispijam vino, nekako nesvjesno, glasom kao da nije moj, progovaram riječi koje mi je davno, jako davno rekao did.
Kad napraviš ulje. Kad je ulje uliveno u kamenicu. Uvik dragoviću moj, napravi pole, panceta, novo ulje i sir poliven s novim uljem.
Tako je moj otac. Tako je i njegov otac. Tako su uvik naši stari. Tako moraš i ti.
I tako je uvijek. I tako sam naučio i djecu. Kad mene ne bude, biti će maslina. I ulja.
I pola i pancete.
Gledam sliku dobrog Mirsada. Još uvijek je gledam.
I napišem samo jednu riječ.
Divota…
